Riječ „asketizam” svoje etimološke korijene ima u grčkoj riječi askesis, koja se u svojemu predkršćanskome obliku odnosila na različite discipline, kojima je svrha bila kultivirati intelektualnu, moralnu, duhovnu, pa čak i atletsku izvrsnost. Prvi kršćani preuzeli su tu riječ kako bi označili niz disciplina koje se primjenjuju kako bi se u kršćaninu formirao Kristov um i poništili disfunkcionalni obrasci grijeha. Ta je disciplina uključivala dobro uređeno korištenje vremena, čovjekovoga imetka i domaćinstva, hrane, unutarnjih strasti i emocija, seksa i senzualnih zadovoljstava, što se sve uređuje imajući na umu ljubav prema Bogu i prema bližnjemu.

Molitva, post i milostinja sačinjavale su za Židova i za kršćanina srce cijeloga asketskoga života. Oni su postali uvjereni da će čovjek – ako bude prakticirao to troje, odlučan ostvariti ljubav prema Bogu i bližnjemu – tako biti posve slobodan.

Za kršćanskoga asketa sve stvorene stvari u službi su ljubavi, i ništa nas ne veže osim venicula amoris, „lanaca ljubavi”. Djela svetoga Ivana od Križa „Tamna noć” i „Uspon na goru Karmel” razrađena su razmatranja o pod a) kako robujemo svim stvarima, malima i velikima, i pod b) koja je cijena pristanka da Bog slomi te lance.

Te „noći” putovanja prema slobodi, koje Ivan opisuje, poput od Boga nametnutoga unutarnjega posta, na kraju putovanja dušu ostavljaju najslobodnijom od svih Božjih stvorenja, sposobnom sve stvari staviti u službu djela kršćanske ljubavi.

U svojoj srži, sloboda o kojoj govori sveti Ivan od Križa jest sloboda od robovanja vlastitome egu, koje je pravi pokretač svih drugih robovanja. Prema njemu, asketizam pomaže milosti pri raspetljavanju zapetljane egocentrične „mašinerije”, i otvara srce kako bi postalo pro multis, „za mnoge”.

Ovdje mislim na riječi čovjeka koji je preživio holokaust, Viktora Frankla:

Bilo je dovoljno primjera, često junačke naravi, koji su dokazali da se apatija može nadvladati, razdražljivost suspregnuti. Čovjek može sačuvati tračak duhovne slobode, neovisnosti uma, čak i u tako užasnim uvjetima duševnoga i tjelesnoga stresa. Mi koji smo živjeli u koncentracijskim logorima možemo se prisjetiti ljudi koji su prolazili kućicama tješeći druge, dajući drugima svoj posljednji komad kruha…”

Dostojevski je jednom rekao: ‘Užasavam se samo jedne stvari – da ne budem dostojan svojih trpljenja.’ Te su mi riječi često padale na pamet nakon što sam se upoznao s onim mučenicima čije je ponašanje u logoru, čija su patnja i smrt svjedočili činjenicu da se posljednja unutarnja sloboda ne može izgubiti. Može se reći da su bili dostojni svojih trpljenja; način na koji su podnosili svoje trpljenje bilo je istinsko unutarnje postignuće. Upravo ta duhovna sloboda – koju se ne može oduzeti – čini život smislenim i svrhovitim.

Asket živi za takvo dostojanstvo, teži za takvom unutarnjom slobodom; a mi kršćani znamo da se sloboda daje radi ljubavi, a ljubav je življenje „zakona dara”, koji mi zapovijeda da živim za Drugoga. Oni ljudi koje je Frankl opisao, koji su iz takvih strašnih okolnosti izašli kao mučenici, nisu naprosto čuda prirode. Oni su plod godina življene askeze, koja za svoj cilj ima to da ne bude obvezana ničim drugim nego ljubavlju, tako da sve stvari, sve okolnosti posve služe jedinoj nužnoj stvari – ljubiti Boga iznad svega, a bližnjega kao samoga sebe.

Ponekad se pitam naglašavam li previše u svojemu poučavanju i pisanju temu ljubavi. Možda jesam. Ne kažem to da budem neozbiljan, budući da se u prečestome korištenju neke riječi uvijek nalazi opasnost da ćemo tako oduzeti nešto od njezine pritajene snage. No ohrabruje me priča koju je sveti Jeronim ispripovijedao o apostolu i evanđelistu Ivanu. Jeronim kaže kako je jednoga dana Ivan, kao veoma star čovjek, bio odnesen u crkvu u Efezu kako bi vjernici mogli čuti svjedočanstvo posljednjega živoga očevidca povijesnoga Isusa. No on je, kako je to obično činio, samo opet iznova ponavljao riječi: „Dječice, ljubite jedni druge”. Kada su ga pitali zašto im ne kaže nešto više od te jednostavne rečenice, Ivan je rekao: „Zato što je to Gospodinova zapovijed, a to je dovoljno.”

No to je „dovoljno” jedino onda kada je sama zapovijed zaodjenuta mesom i krvlju, kada se znoji na podnevnoj žezi, i kada daje svoj posljednji komad kruha kako bi se jedno gladno lice nasmiješilo.

A čak i u odsutnosti mojega vlastitoga učinkovitoga svjedočenja, ja se ipak radujem u nadi, znajući da imamo oblak svjedoka koji nas potiču na slobodu u našemu Izlasku u zemlju u kojoj je jedini Kralj ljubav.

Zato ovdje i sada oslobodimo asketsku tradiciju Crkve, i odgojimo naraštaj dostojan svojih trpljenja – slobodan kao najslobodniji Čovjek koji je ikada živio.

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić