Većina nas prvi put je čula za proždrljivost kao za „prejedanje“, obično uz podsmijeh tijekom blagdanskih objeda. No katolička tradicija daje daleko dublje i ozbiljnije tumačenje. Proždrljivost je jedan od sedam glavnih grijeha – ne zato što je hrana loša, nego zato što neuredna želja za njom otkriva dublji nered u duši.

Katekizam Katoličke Crkve svrstava je među grijehe protiv umjerenosti – zlouporabu dobrih stvari radi vlastita užitka. A sv. Toma Akvinski opisuje pet oblika proždrljivosti: prejedanje, brzopleto jedenje, neumjereno uživanje u hrani, raskošno trošenje na jelo te pretjerana izbirljivost.

Sv. Ivan Vianney daje nam jasan duhovni uvid: „Proždrljivost je neuredna ljubav prema jelu i piću… kada uzimamo više nego što je potrebno za održavanje našega siromašnog tijela… sve do gubitka razuma i pameti.“ Ne govori on o kalorijama – govori o tome kako nedostatak mjere može oslabiti i tijelo i dušu.

Papa Franjo ovu davnu opomenu stavlja u suvremeni kontekst. Na jednoj audijenciji 2024. rekao je kako se današnja proždrljivost ne odnosi samo na hranu, nego na potrošnju kao identitet: „Stvoreni smo da budemo ljudi darivanja, ljudi Euharistije… ali prijeti nam opasnost da se pretvorimo u predatore.”

Drugim riječima, proždrljivost može prijeći u ekološki i društveni grijeh – kada nezasitno konzumiramo ne samo hranu, nego i svijet oko sebe.

Proždrljivost, kao i svaki teški grijeh, ne govori samo o činu – nego o neredu koji leži ispod njega.

Što je gozba? (I zašto je sveta!)

Možda će nekoga iznenaditi, ali Katolička Crkva potiče gozbe. Da, potiče. Naša je vjera prepuna slavlja: vjenčanja, blagdani svetaca, svetkovine, uskrsna večera, pa i sama Jaganjčeva gozba (Otk 19,9).

Pa po čemu se gozba razlikuje od proždrljivosti?

Gozba nije obilje radi obilja. Gozba je čin časti. U gozbi ne uživamo samo osjetilima – nego izražavamo radost, zahvalnost i zajedništvo.

Sjetimo se svadbe u Kani Galilejskoj (Iv 2,1–11). Isus nije samo dao vino – dao je najbolje vino. I to kao svoj prvi znak. To nije nevažan detalj. Time nam pokazuje da je slavlje dobro.

Papa Franjo to lijepo uravnotežuje: „Isus želi da u njegovoj prisutnosti budemo radosni… ali želi i da sudjelujemo u njegovim patnjama.“ (Opća audijencija, 10. siječnja 2024.)

Kada je Krist s nama – slavimo. Kada je „uzet“ – u patnji, korizmi, duhovnoj suhoći – postimo. To je ritam jednog odnosa.

Gozba ima granice. Njezina je svetost u tome što je namjerna, sezonska i zajednička. Proždrljivost je impulzivna, usmjerena na sebe i često izolirajuća.

Post: zaboravljena gozba

Ako gozba slavi radost, post razotkriva našu pravu glad.

Post nije kazna. Post je priprava. U Svetom pismu post je put otvaranja srca milosti.

Isus je postio četrdeset dana (Mt 4,1–2). Apostoli su postili prije važnih odluka (Dj 13,2–3). Rana Crkva imala je redovite postove kao vježbu kreposti i oslanjanja na Boga.

Post razotkriva na što se oslanjamo umjesto na Boga – i otkriva naše idole, uključujući kult udobnosti.

Evo nekoliko malih, ali učinkovitih načina posta:

  • Post od buke: ugasi podcaste, pusti tišinu.

  • Post s nakanom: prikaži post za nekoga ili Papinu nakanu.

  • Počni s malim stvarima: preskoči međuobrok, odgodi kavu, pojedi ono što ti je ponuđeno bez prigovora.

Papa Franjo je rekao: „Način na koji jedemo odraz je nečega u nama… Reci mi kako jedeš i reći ću ti kakvu dušu imaš.“

Post ne samo da oblikuje želje – on pročišćava dušu.

Kako razlikovati: post, gozbu ili proždrljivost?

Crkva nam kroz liturgijsku godinu daje ritmove života. Došašće je iščekivanje. Korizma pročišćenje. Uskrs slavlje. Vrijeme kroz godinu rast.

Uvijek postoji vrijeme posta i vrijeme gozbe.

Ali kako znati kada se nalazimo u jednome – ili skliznemo u drugo?

Sv. Ivan Vianney daje jasan uvid: „Radije želimo zadovoljiti svoje nepce nego ugoditi Bogu; utapamo svoju dušu u jelu i piću.“
Poanta? Apetit nije loš. Ali redoslijed vrijednosti mora biti ispravan.

Evo pitanja koja si i sam postavljam:

  • Jesam li zahvalan?

  • Koristim li hranu da nešto izbjegnem – stres, tugu, dosadu?

  • Pomaže li mi ovo da volim druge, ili me zatvara u sebe?

Proždrljivost često maskira dublju povredu. Gozba može biti sveta – ali samo ako vodi prema nečemu višem. Kada gozbujemo bez zahvalnosti, pretvaramo se u proždrljivce. Kada postimo bez molitve, samo držimo dijetu.

Ali kad oboje činimo s nakanom, ulazimo u ritam milosti.

Zasititi pravu glad

Bog nam je dao tijelo. Dao nam je okus. Dao nam je čokoladu (hvala Ti, Gospodine). Ali dao nam je i razum, krepost i sposobnost darivanja sebe. Kada učimo postiti i gozbu slaviti s namjerom, ne odbacujemo stvorenje – nego ga uzdižemo.

Sv. Ivan Vianney upozorava: „Trenutak užitka na ovom svijetu može nas skupo stajati na drugome.“

Ne iz straha, nego iz perspektive. Kada jedemo – neka bude radi hranjenja. Kada slavimo – neka bude u zahvalnosti. Kada postimo – neka bude sa svrhom.

Jer na kraju života Bog nas neće pitati: „Daj mi račun o svom tijelu“, nego: „Daj mi račun o svojoj duši.“

Stoga, sljedeći put kad poželiš isprazniti cijelu vrećicu čokoladica, zastani. Pomoli se. Upitaj: hranim li tijelo – ili izgladnjujem svoju dušu?

I tada, posti ili slavi slobodno. Jer u Kristu, čak i naše želje mogu postati svete.

Članak je preveden uz dopuštenje s web-stranice Catholic Link.