Dušni je dan. Krizanteme u rukama i na grobnim humcima. Tiho sjećanje, molitva, poneki uzdah i suza koja nam klizne niz obraze. Osušen i slan njezin trag na licu kao da je, uz uspomene i sjećanja, sve što nam je ostalo od naših pokojnika. Molitvom dodirujemo svjetove koji nas približavaju njima, drukčijima od nas, a ipak sastavnim dijelom nas. Današnji nam dan sasvim nedvosmisleno kaže kako vrijeme troši preostatke zrnaca i u pješčanim satovima naših postojanja. Zagledani u grobove i groblja, u svijeće i cvijeće oči dižemo prema horizontima i daljinama. Sjećanjem dotičemo još to jedino što imamo od svojih pokojnika – njihovu upisanost u nas i u postojanje; život koji smo dijelili s njima, njihov značaj i ljubav, riječi i geste… Ako ikad, a ono danas postajemo svjesni: Smrt je sastavni dio nas. Ona nas dotiče i dira, prethodi nam i slijedi nas, nikako nas ne ostavlja ravnodušnima. I ma kako se zabavljali ili skrivali, ne možemo umaći njezinoj sveprisutnoj zbilji. Smrt živi u nama i, kako bi rekao naš A. B. Šimić, raste u nama do trenutka kada ona “dalje ide sama”.

Ako ikada, onda na Dušni dan ne možemo, ili ne bismo smjeli, izbjeći suočenje s vlastitom smrću i s umiranjem. I dok je čitav naš prebučni svijet zabavljen ne bi li bukom i žurbom odagnao pomisao na nju, Dušni nas dan vraća toj zbilji i neminovnosti. Nezaobilazno je to pitanje koje propituju i religije i filozofije. Tako, primjerice, poznata književnica Marguerite Yourcenar kaže: “Treba se truditi i plivati do kraja, plivati u rijeci dok vas ona istovremeno i nosi i odnosi, i unaprijed prihvatiti ishod, koji je utonuti u pučinu. Ali tko je taj koji tone? Dovoljno je prihvatiti nedaće, brige, bolesti drugih i svoje vlastite, smrt drugih i svoju vlastitu, da bismo od njih načinili prirodni dio života… Što se mene tiče, mislim da bih htjela umrijeti pri punoj svijesti, uz proces bolesti dovoljno spor da, na neki način, dopusti da se smrt u meni nastani, da imam vremena da je pustim da se čitava razvije.” Zaista nam treba i hrabrosti i poštenja da se suočimo sa svojim vlastitim umiranjem. Nije riječ ni o kakvim stilskim figurama već o stvarnosti koju ne može ugušiti nikakva varka ni hedonizmi kojima smo izloženi.

Nedavno je u Zagrebu na Festivalu svjetskoga kazališta svojom predstavom “Anđeo smrti” nastupio i poznati belgijski redatelj Jan Fabre. U izjavi za jedne dnevne novine taj raznovrsni umjetnik kaže: “Moj je rad upravo suprotan tom hedonizmu, on govori da sebe trebamo prihvatiti onakvima kakvi jesmo, da trebamo prihvatiti smrt. Respektirati smrt ujedno znači respektirati život. Živimo u društvu u kojem je smrt gurnuta pod tepih… Važno je da budemo izravno suočeni sa smrću, da je prihvatimo, da budemo s njom…”

Da, Dušni je dan. Krizanteme u rukama i na grobnim humcima. Tiho sjećanje, molitva, poneki uzdah i suza koja nam klizne niz obraze. Dovoljno? Kršćani svoj pogled upiru u smrt prepunu nade – u križ Kristov. Samo u njemu moguće im je naći odgovore na vječita pitanja o smislu života i smrti. U križu se Kristovu skupljaju sve naše granice i sve naše nade. Od njega naprijed ne putuje samo “smrt sama” već i najveća od svih nada – nada u život bez kraja.

Anton Šuljić

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Sagraditi kuću”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.