Ja: Hej, Bože.
Bog: Zdravo…
Ja: Raspadam se. Možeš li me ponovno sastaviti?
Bog: Radije ne bih.
Ja: Zašto?
Bog: Jer ti nisi puzzla.
Ja: Što je sa svim komadićima mog života koji padaju na zemlju?
Bog: Neka ostanu tamo neko vrijeme. Otpali su s razlogom. Odvoji malo vremena i odluči trebaš li neki od tih dijelova natrag.
Ja: Ne razumiješ! Slamam se!
Bog: Ne, ti ne razumiješ. Probijaš se. Ono što osjećaš samo su bolovi rasta. Odbacuješ stvari i ljude u svom životu koji te koče. Ne raspadaš se. Sjedaš na svoje mjesto. Opusti se. Duboko udahni i dopusti da one stvari koje ti više ne trebaju padnu s tebe. Prestani se držati komada koji ti više ne pristaju. Neka padnu. Pusti ih.
Ja: Kad to napravim, što će ostati od mene?
Bog: Samo najbolji komadi tebe.
Ja: Bojim se promjene.
Bog: Stalno ti govorim – NE MIJENJAŠ SE!!! POSTAJEŠ!
Ja: Postajem tko?
Bog: Postaješ onaj kojim sam te stvorio! Osoba svjetla i ljubavi i milosrđa i nade i hrabrosti i radosti i milosti i suosjećanja. Napravio sam te za više od plitkih komada kojima si se odlučio okititi, za koje se držiš s takvom pohlepom i strahom. Neka te stvari padnu s tebe. Volim te! Ne mijenjaj se! Postani! Postani! Postani onakvim kakvim sam te napravio. Govorit ću ti ovo sve dok se ne zapamtiš.
Ja: Ide još jedan komad.
Bog: Da. Neka bude.
Ja: Znači… nisam slomljen?
Bog: Naravno da ne! – ali ti svićeš kao zora. Novi je dan.

John Roedel