Prije dvije godine ljeti smo pošli na putovanje u Italiju. Nakon što smo izašli iz katakombi, naišli smo na crkvu Quo vadis.

Quo vadis? odnosno Kamo ideš? odnosi se na priču o svetome Petru, sačuvanu zahvaljujući pobožnoj tradiciji.

U toj priči Petar bježi iz Rima, gdje se događaju strašni progoni kršćana. Dok ide cestom koja vodi iz Rima, nailazi na Krista, koji ide istom cestom, ali prema Rimu. Iznenađen tim susretom, Petar pita Isusa: “Quo vadis?” Isus, snužden, pogleda Petra, i kaže mu: “Idem u Rim, da me opet razapnu.”

Priča se nastavlja tako što se Petar, potaknut ovim susretom, okrenuo i vratio u Rim, gdje je uistinu i on razapet.

Apostol s kojim se možemo poistovjetiti

Uvijek mi se sviđala Petrova sentimentalna impulzivnost. Svi smo mi u svojemu životu imali one trenutke kada smo rekli nešto što smo kasnije požalili, a onda to još bezbroj puta ponovimo u svojoj glavi. Sviđa mi se što Petar ima toliko takvih trenutaka u Evanđeljima (a sigurno ih je u svojemu životu imao još i više). Petar kaže prvu riječ koja mu padne na pamet, bilo to dobro ili loše. Ponaša se impulzivno, ali s uvjerenjem (kao onda kada je odsjekao uho jednome čovjeku u Getsemanskome vrtu). On čini ono za što misli da je ispravno, i to čini strastveno.

Svi se mi možemo poistovjetiti s takvim trenucima – trenucima kada smo uvjereni da imamo ispravnu reakciju na neku situaciju, savršeno objašnjenje u nekome neslaganju, ili najviše umirujuće riječi u nezgodnome trenutku. Nažalost, često budemo u krivu, baš kao Petar.

Razlika je u našoj reakciji. Reagiramo li mi onako kao Petar kada smo u krivu?

Petar je gotovo posramljujuće ponizan. Čim pogriješi, pokaje se. Kada je u krivu, spremno to priznaje. Kada je potrebna isprika, on je svesrdno ponudi. A kada shvati kuda bi trebao ići, odmah potrči u tome smjeru.

Revni apostol

No ono što se najsnažnije ističe kao Petrova glavna karakteristika jest to da se on daje do kraja. Kada Petar stavi svoju ruku na plug, on se svojski trudi ne gledati natrag. A ako pogleda natrag, brzo se pokaje i pokuša ponovno.

U Petru ima jedne vrste dramatičnosti, jedne vrste odvažnosti, koja me se uistinu dojmila. Kada sam stajala pokraj njegove grobnice i promatrala stup koji je vjerojatno bio posljednja stvar koju je Petar vidio dok je umirao (a koji sada stoji na Trgu svetoga Petra u Vatikanu), kada je stajao na onoj cesti na kojoj je postavio pitanje Quo vadis?, ta je njegova odvažnost bila opipljiva. On nije samo slijedio Krista – on je za njim trčao.

Posrtati prema Kristu

Ako se vratimo na priču o pitanju Quo vadis?, moći ćemo vidjeti kako se Petrova revnost i mogućnost da se s njim poistovjetimo ističu. Petar prvo misli da je ispravna stvar pobjeći iz Rima i ustrajati u svojoj službi (izvan grada) – i on samopouzdano polazi u tome smjeru. No kada se suoči s Isusom, kojega je toliko ljubio, okreće se i vraća se u Rim s jednakim samopouzdanjem, iako to znači sigurnu patnju i smrt.

A što u Petru izaziva takvu reakciju? Što je to u Kristu što učini da Petar tako strastveno i ponizno promijeni svoje planove?

Za Petra je ljubav ono što uistinu čini razliku.

Stav na koji često nailazim u katoličkim internetskim krugovima jest strašljiva poslušnost. Iako jest dobro pokoravati se zapovijedima i propisima Katoličke Crkve, dar Utjelovljenja Kristova jest to da smo pozvani na susret s Bogom koji je postao čovjekom, i na ljubavlju prožet odnos s njim. Dar našega sinovskoga odnosa prema Bogu Ocu jest u korijenu našega postojanja, kao utjeha i izvor snage. No po Utjelovljenju mi smo pozvani ne samo biti Njegovom djecom, nego i članovima Crkve, Sinovljeve Zaručnice. Udana sam gotovo dvanaest godina, a moj muž i ja ne „pokoravamo se” jedno drugome onako kako bismo se pokoravali svojim roditeljima. Naša je ljubav drugačija od ljubavi između roditelja i djeteta. Što se naše zajedništvo više produbljuje, mi to više želimo ono što želi onaj drugi. Ono što nas motivira jest žarka ljubav za onoga drugoga.

Jedino žarka ljubav za drugoga može nekoga potaknuti na mučeništvo. Ta vrsta ljubavi manje je odraz Petrove savršenosti, a više je odraz autentičnosti njegova susreta s Isusom. Ako ste ikada doživjeli jedan trenutak u molitvi – nakon svete pričesti, za vrijeme klanjanja Isusu u Presvetome oltarskome sakramentu, ili nekada drugo – kada ste nakratko ugledali tračak Isusove blagosti pune ljubavi, onda kada vas je na trenutak probo Njegov pogled, onda ćete razumjeti što je to potaknulo Petra da djeluje s onakvom odvažnošću, uvjerenjem i ljubavlju.

No Petrova ljepota jest u tome što on… i nije bio toliko drugačiji od nas. Činio je mnogo pogrešaka. Bio je grešnik. Često nije znao jasno izreći što je želio reći. Nije uvijek znao što je ispravno učiniti.

No unatoč svemu tome Isus je probo njegovo srce tim pogledom blagosti i ljubavi, i Petar je dopustio da ga to promijeni.

Sveopći poziv na svetost

Svima nam je poznato iskustvo kada pokušavamo odgovoriti na Božju volju u svojemu životu, a onda se suočimo s patnjom, i želimo se što brže povući. Što možemo učiniti da budemo više poput Petra?

Svetost ima manje veze s nama, a više s dopuštanjem da Bog djeluje u nama. Postati više poput Petra ne zahtijeva veću snagu volje, više hrabrosti, ili više discipline. Postati više poput Petra znači tražiti i primati u svojemu životu Isusov pogled pun ljubavi. Njegov pogled prema nama je neodoljiv. On ne mora izreći niti jednu riječ da nas privuče k sebi.

Mi ne možemo sami zaslužiti svoj put u nebo. Mi ne možemo živjeti svetim životom bez Njegove milosti i ljubavi. I ne možemo se suočiti s teškim stvarima a da ne tražimo Isusov neodoljivi pogled pun ljubavi, i da ne počinemo u njemu.

Očiju prikovanih za Njega i mi se možemo vratiti i suočiti se sa svakim križem koji On zatraži da ponesemo. Poput Petra – nikada ga nećemo nositi sami.

Izvor: Catholic Exchange | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.