Ima ljudi koji strpljivo čekaju povoljnije okolnosti, koji se trude domoći što utjecajnijeg položaja, steći sredstva koja će im priskrbiti sigurnost i samostalnost, ljudi koji nastoje ovladati što širim krugom zbivanja. Sve dotle skanjuju se iskazati jasno svoj stav, izložiti se. Pažljivo procjenjuju kakav bi učinak mogli proizvesti nekim svojim izjašnjavanjem ili postupkom i, sve dok nisu sigurni, čekaju. Dogodi se čak i da im sav život protekne u čekanju.

Dogodi se da mimo njih proteknu mnoge rijeke života, da uz njih utrnu mnoga svjetlila jer nisu imali hrabrosti razgorjeti ih svojom dušom, svojom zauzetošću. Dogodi se da se uz njih mnoge rane još više raskrvare jer nisu imali spremnosti poviti ih svojim srcem. Svojom spremnošću da ponesu, preuzmu rane drugih.

Moćnici i samodostatni ovog svijeta imaju svoju logiku. No, Božja je logika drukčija. Njegov put nije put moći, put sigurnosti, već naprotiv put nemoći, put nesigurnosti. Sve od onog dana kad je odabrao jednu jednostavnu nazaretsku djevojku i jednog jednostavnog stolara te im povjerio najzahtjevnije poslanje ikad čovjeku povjereno: brigu o Spasu svijeta. Sve do onog bolnog dana kad se na Golgoti lomila Povijest svega svijeta.

Isusov je hod, u svakom njegovu koraku, bio hod nemoći. Ništa nije tražio za sebe. Ničim se nije zaštitio. Čak je i svoju životnu poruku, svoje Evanđelje, prepustio drugima da ga zapišu. I nije se plašio što će ljudi učiniti s njegovom porukom, s njegovim životom, premda je imao toliko razloga za tjeskobu.

Nasljedovati Isusa, biti Isusov, znači odlučiti se na njegovo Evanđelje. Na njegov put nemoći. Franjo Asiški je to dobro znao i zbog toga je za sebe uvijek odabirao posljednje mjesto, trudio se svima biti poslužitelj. Isusova blaženstva za njega nisu bile tek lijepe riječi nego temeljni program njegova života.

Bio je najmanji od najmanjih i tako je postao najbliži od najbližih. Jer put nemoći, istodobno je i put Božje blizine.