Moje osobno iskustvo povratka starijeg sina može pružiti nadu osobama zarobljenima zlovoljom, koja je gorki plod njihove potrebe da se svide. Predmnijevam da ćemo se svi mi jednom suočiti sa starijim sinom ili sa starijom kćeri u nama. Pitanje koje je pred nama jest jednostavno: “Što nam je činiti da omogućimo taj povratak?” Iako nam sam Bog trči ususret da nas nađe i dovede nas kući, mi moramo ne samo priznati da smo izgubljeni, već također biti pripravni da budemo pronađeni i vraćeni kući. Kako? Očito ne tako da samo čekamo i budemo pasivni. Premda smo nesposobni da se sami oslobodimo svoje ledene srdžbe, mi možemo dopustiti Bogu da nas nađe i izliječi nas svojom ljubavlju kroz naše konkretno svakodnevno iskazivanje povjerenja i zahvalnosti.

Povjerenje i zahvalnost su potrebni za obraćenje starijega sina. I ja sam ih upoznao kroz vlastito iskustvo. Ako nemam povjerenja, ne mogu si dopustiti da budem nađen. Povjerenje je ono duboko unutarnje uvjerenje da otac želi da se vratim kući. Dokle god sumnjam da zaslužujem biti pronađen i ponižavam se vjerujući da sam manje ljubljen od braće i sestara, ne mogu biti pronađen. Neprestance si moram govoriti: “Bog te traži. On će poći bilo kamo, samo da te pronađe. On te ljubi, on želi da se vratiš kući, on ne može počinuti dok ti ne budeš s njim.”

U meni postoji i vrlo jaki, mračni glas koji mi govori suprotno: “Bog se zapravo ne zanima za mene, draži mu je raskajani grešnik koji se vraća kući nakon svojih divljih ispada. Ne poklanja pozornost meni koji nikada nisam napustio kuću. Oko mene se uopće ne trudi. Nisam njegov ljubimac. Ne očekujem da će mi dati ono što mi stvarno treba.”

Povremeno je taj mračni glas toliko jak da mi treba ogromna duhovna snaga kako bih povjerovao da me otac želi kod kuće upravo kao i mlađega sina. Potrebna mi je stvarna disciplina da nadvladam svoje kronično žaljenje, i mislim, govorim i djelujem s uvjerenjem da me traži i da će me naći. Bez toga postajem plijenom beskrajnog beznađa.

Govoreći si da nisam dovoljno važan da budem pronađen, proširujem svoje samosažaljenje sve dok ne postanem potpuno gluh za glas koji me poziva. U datom se času moram potpuno odreći svojega samoodbacujućeg glasa i prihvatiti istinu da me Bog doista želi zagrliti jednako kao i moju samovoljnu braću i sestre. Da bi prevladalo, povjerenje mora biti još dublje od osjećaja izgubljenosti. Isus naglašava taj radikalizam kada govori: “Sve što moleći tražite, vjerujte da ste već dobili, i primit ćete.” Život u tom korjenitom povjerenju otvorit će Bogu put da ostvari moju najdublju želju.

Usporedno s povjerenjem mora ići zahvalnost, koja je suprotna ogorčenosti. Ogorčenost i zahvalnost ne mogu ići zajedno jer ogorčenost onemogućuje uočavanje i doživljavanje života kao dara. Moja mi ogorčenost govori da ne primam ono što zaslužujem. Ona se uvijek očituje kao zavist.

Zahvalnost, međutim, nadilazi “moje” i “tvoje” potvrđujući istinu da je čitav život čisti dar. U prošlosti sam uvijek mislio da je zahvalnost spontani odgovor na primljene darove, ali sada uviđam da se zahvalnost može živjeti kao učenje. Učenje zahvalnosti jest izraziti napor da sve što jesam i sve što imam prepoznam kao dar ljubavi, dar koji se slavi s radošću.

Zahvalnost kao učenje pretpostavlja svjesni izbor. Mogu izabrati da budem zahvalan i onda kada su moja čuvstva i osjećaji natopljeni trpljenjem i ogorčenošću. Začuđujuće je koliko ima prilika u kojima mogu izabrati zahvalnost umjesto prigovora. Mogu izabrati da budem zahvalan kada me kritiziraju, čak i kada moje srce još uvijek odgovara gorčinom. Mogu izabrati da govorim o  dobroti i ljepoti, čak i kada moj unutarnji pogled još traži nekoga da ga osudi, ili nešto što će nazvati ružnim. Mogu izabrati da slušam glasove koji opraštaju i gledam lica koja se smiješe, iako još uvijek čujem riječi osvete ili vidim grimase mržnje.

Uvijek postoji izbor između ogorčenosti i zahvalnosti jer Bog se pojavio u mojoj tami, nagovorio me da se vratim kući i izjavio glasom punim ljubavi: “… ti si uvijek sa mnom i sve moje – tvoje je”.

Doista, ja mogu izabrati da se nastanim u tami u kojoj jesam ukazujući na one kojima je bolje od mene, jadikujući nad brojnim nevoljama koje su me mučile u prošlosti i tako se zatvoriti u svoju ogorčenost. Ali ja to ne moram učiniti. Postoji mogućnost da Onome koji je pošao u potragu za mnom pogledam u oči i u njima vidim da je sve što jesam i sve što imam čisti dar koji me poziva na zahvalnost.

Zahvalnost se rijetko može odabrati bez pravog napora. No, kad god to učinim, sljedeći izbor je malo lakši, malo slobodniji, malo manje okrenut sebi. Jer svaki dar koji prihvatim, otkriva mi još jedan, zatim još jedan dok, konačno, i najobičniji, očiti i naizgled svjetovni događaj ili susret ne pokaže da je ispunjen milošću. Jedna estonska poslovica kaže: “Tko ne zna zahvaliti za malo, ne zna zahvaliti ni za puno.” Djela zahvalnosti čine nas zahvalnima jer nam, malo-pomalo otkrivaju da je sve milost.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Henrija J. M. Nouwena “Povratak izgubljenog sina”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.