Na vjerskoj razini mogli bismo sadašnji trenutak kratko definirati ovim riječima: sadašnji je trenutak točka u kojoj se duša susreće s Bogom.

Sadašnji trenutak najprije je točka susreta s Božjom voljom. Kakav god bio njegov oblik i sadržaj, sadašnji je trenutak po svojoj prirodi izraz Božje volje za nas. Upravo u ovoj minuti Bog želi da izvršimo neko određeno djelo koje najčešće neće biti ni izvanredno ni veličanstveno, nego banalno i sitno, i čija će jedina vrijednost biti u tome da je to Božja volja. No nije li upravo Božja volja dovoljna?

Sadašnji trenutak ne prenosi nam samo Božju volju nego nam daje i Božju prisutnost.

Ako u jednom određenom trenutku Bog od nas traži da budemo na jednom određenom mjestu i da učinimo neko određeno djelo, to je zato što nas tamo čeka. U toj određenoj točki
mi ćemo ga susresti, i ako ga tražimo negdje drugdje, nećemo ga naći. Tu nas čeka da bi nam se dao, da bi se u potpunosti priopćio.

Naglasimo da nam sadašnji trenutak daje Božju volju i prisutnost u tom smislu da samo mjesto gubi na važnosti i da je jedino važna naša prisutnost Bogu i Božja prisutnost nama; jer svako vrijeme i svako mjesto je vrijeme i mjesto da mu iskažemo hvalu. U svako vrijeme treba zahvaljivati Božjoj sadašnjosti, njegovu vječnom trenutku koji nas spašava od trajanja, od vremena.

Različite usporedbe mogu oslikati tu definiciju: kada se nalazimo u vlaku i kada se vozimo pokraj polja koja su uzorana okomito u odnosu na tračnice, samo u jednom određenom trenutku naš će pogled moći jasno obuhvatiti neku brazdu u punoj dužini. Prije ili nakon toga trenutka vidjet ćemo samo zamršenu zbrku.

Zamislimo dvije kugle od kojih je jedna neizmjerno velika i neizmjerno nabijena energetskim potencijalom, a druga, slična prvoj, neizmjerno malena i nepokretna. Dodiruju se samo u jednoj točki, ali kroz tu jednu točku sva snaga iz prve prelazi u drugu. Nije li baš tako kad stupimo u doticaj s Bogom? Ta je usporedba ispravna samo pod uvjetom da ne zaboravimo da pripadamo Bogu. Mala se kugla nalazi unutar velike: ništa ne postoji izvan Boga.

I tako, svaka je minuta našega života minuta bez koje se ne može. Do Boga dolazimo iz trenutka u trenutak: u ovom trenutku i u sljedećem. Cijelo naše postojanje tek je slijed tih trenutaka, i taj slijed našemu postojanju daje prividni kontinuitet.

Iz doticaja s Bogom u svakom trenutku rađa se tako vječni trenutak, stalno sjedinjenje s Bogom u svemu. Iako je duša zaokupljena aktivnim životom, ona je sjedinjena s Isusom,
živi u dubokoj samoći samo s njim, i to se trajno obnavlja. U svakom događaju i u svim okolnostima, duša stalno može osluškivati Božju prisutnost.

U tome je svjetlu lakše shvatiti da su sveci sposobni poduzimati mnoge poslove, rješavati brojne poteškoće, preuzimati teške odgovornosti i pritom potpuno vladati sobom i biti “sve” svima i svemu. Kada sveti Ivan od Križa preporučuje čišćenje pamćenja, on misli upravo na to: da treba živjeti u sadašnjosti oslobađajući se prošlosti.

Naše sjedinjenje s Bogom temelji se dakle na sadašnjem trenutku iako se božanska prisutnost može snažnije primijetiti u molitvi ili u patnji, a napose u sakramentima u kojima nam se Bog na poseban način daruje.

Pa ipak, svaki nam trenutak daje Boga. Zato bi se također moglo reći da je sadašnji trenutak nešto kao stalni sakrament, znak skrivene Božje prisutnosti. Iz toga proizlazi da je svako gubljenje vremena zapravo oskvrnjivanje.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Victora Siona “Živjeti sadašnji trenutak”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.