Drevna je predaja do nas donijela Kristove riječi: „Kako te nađem, tako ću te i suditi.“ U narodu se od davnine vjeruje da će čovjekova duša, ako se pričesti prije smrti, odmah otići k Bogu i mimoići sve posmrtne kušnje.

Često sam se čudio kako to da su neki ljudi (a takvih primjera ima mnogo) cijeloga života išli u crkvu, čak su bili monasi, svećenici ili episkopi, a baš pred njihovu smrt okolnosti su se odjednom tako posložile da su umirali bez pričesti dok neki drugi koji u crkvu uopće nisu išli i živjeli su, što bi se reklo, kao nevjernici, posljednjih dana svojega života ne samo da su ispovjedili najdublju vjeru i pokajali se, nego ih je mimo svakoga očekivanja Gospod udostojio pričesti svojega tijela i krvi.

Jednom sam to pitanje postavio ocu Rafailu Ogorodnikovu. On je uzdahnuo i rekao:

– Da, pričestiti se prije smrti! O tome se može samo sanjati! Moje je mišljenje da ako čovjek cijeli život proživi izvan Crkve, a u posljednji se trenutak pokaje i uz to se i pričesti, da mu je to Gospodin sigurno darovao zbog nekakva potajna dobročinstva, primjerice djela milosrđa.

Otac Rafail malo je promislio i zatim se sam ispravio:

– Iako – o čemu ja to govorim? Koji čovjek može znati putove providnosti Božje? Sjetite se što kaže prorok Izaija: „Jer misli vaše nisu moje misli i púti moji nisu vaši.“ Ponekad znamo vrlo nemilosrdno suditi ljude koji ne idu u crkvu, a zapravo ni mi sami jednostavno ništa ne znamo!

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Nesveti sveti i druge priče”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.