Ja sam običan svećenik, vrlo siromašan kršćanin i čovjek pun nedostataka, ali ono što slijedi jest ono što mi je Gospodin dopustio razumjeti.

Postoji samo jedna laž, koja poprima brojne oblike, ali je uvijek ista. Pronašao sam je u svim srcima, zakopanu ispod tisuću lica, identičnu, lošu, destruktivnu i naoko nerješivu.

Prezir prema sebi.

Ne znam za drugu matricu zla u ljudskom srcu. Tu se rađaju svi strahovi, i svaki grijeh koji čovjek može počiniti ima taj daleki korijen: loše mišljenje o sebi.

U svakom je srcu gruda očaja, u našem operativnom sustavu postoji sjeme samosabotaže, postoji izvor gorčine, crna misao o razočaranosti samima sobom. Koliko znam, ovo se tiče apsolutno svih.

Ako se vratimo na treće poglavlje Knjige Postanka, moramo primijetiti da su laži koje zmija iznosi poglavito tri: prva je namjerno stvoren nesporazum o zabrani svih stabala – upućujem na bilješku za objašnjenje – dok se druga čini važnija, apsurdna hipoteza da se može postati kao Bog. Međutim, ni to nije prava točka do koje želimo doći.

Treća, zapravo, skrivena, pritajena, suptilna i neeksplicitna, ali vrlo moćna, jest najgora. Ona je sadržana u glavnoj izmišljotini koju izgovara zmija:

Nato će zmija ženi: „Ne, nećete umrijeti! Nego, zna Bog: onog dana kad budete s njega jeli, otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo.“

(Prijevod biblijskoga teksta Post 3,1 ima jednu slabu točku: u prijevodu zmija kaže: „Zar vam je Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu?“ – dok u hebrejskom doslovno stoji: „Zar vam je Bog rekao: ‘Ne smijete jesti sa svih stabala u vrtu?’“ Razlika je u tome što u prijevodu ispada da zmija govori očitu laž dok u izvorniku zmija govori istinu dajući joj pogrešno značenje: Bog je doista rekao da ne jedu sa svih stabala u vrtu, ali u hebrejskom, jednako kao i u prijevodu, ta rečenica ima dva značenja: 1) „Ne smijete jesti sa svih stabala u vrtu“ = nisu sva stabla dopuštena, jedno nije – nisu „sva“ jer su „sva osim jednoga“; 2) „Ne smijete jesti sa svih stabala u vrtu“ = sva su stabla zabranjena. Zmija, najlukavija od svih životinja, ne koristi banalni trik, nego izgovara laž govoreći istinu, kao što pokazuje doslovni prijevod teksta.)

Čini se da je stvar u tome da se može postati kao Bog, ali tu je još nešto uključeno: morate postati nešto drugo. Nepotpuni ste, nedostatni, nesavršeni, nedovršeni, ima nešto bolje. Niža ste vrsta. Manjina ste. Vi ste otpad. Takvi kakvi jeste niste dobri.

Kao da ti netko kaže: mogao bi promijeniti kuću! To znači da tvoja kuća nije baš nešto. Mogao bi kupiti novi auto! Dakle, auto mi je krntija. Mogla bi preurediti dnevni boravak! I od toga dana tvoj ti dnevni boravak izgleda ružan.

Postati kao Bog, odnosno ne biti više to što jesmo, postati drugo. Nutarnja slika o Bogu je idolopoklonička: onaj tko radi što mu se prohtije, sve jede, sve zna… to je bog poput Zeusa i nema nikakve veze s Ocem.

Ali čovjek je gurnut prema hipotezi nestvarnoga postojanja i u dušu mu se usađuje nezadovoljstvo samim sobom. A što više teži toj lažnoj ljepoti, to više mrzi sam sebe.

Razočarani smo sobom, ali u ime čega? U ime apsurdna očekivanja. Imamo mučitelja s nožem uperenim u leđa koji nam govori: promijeni se! Takav nisi dobar! Odvratan si.

Reci čovjeku da je pravi Bog uzeo lik raspetoga, da nije pobjednik, lijep, izvrstan, potpuno ostvaren, nego je krhak, slab, odbačen, a njegova kvaliteta nije pobjeda nego milosrđe… Reci svom srcu da će tvoje nedostatnosti učiniti da spoznaš Božju strpljivost i učiniti te milosrdnim. Postati kao Bog događa se upravo tako što dopuštamo da nas se ljubi jadne…

U srcu imamo hladan propuh odbacivanja samih sebe, pomiješan s apsolutizacijom i gorčinom. To je laž koja rađa strahove. Poslušajmo kako Adam to izražava:

On odgovori: „Čuo sam tvoj korak po vrtu; pobojah se jer sam gol, pa se sakrih.“

Bojim se pokazati se zato što nisam vrijedan gledanja. Imati strah od tuđega pogleda sud je o nama samima. Tamo ga je zmija htjela odvesti: u sramotu.

Želimo pobijediti, nametnuti se, zadovoljiti se, lagati, uživati, posjedovati, jer moramo pobjeći iz praznine za koju mislimo da jesmo. Stid od sama sebe zasljepljuje čovjeka za njegovu istinu i tjera ga da živi životom koji će uvijek ostati nedostatan, jer će pokušati odgovoriti na kontradiktorni poriv: biti drukčiji od sebe.

Veliko otkriće bit će da za tim nema potrebe. Ali trebat će nam Krist da se dođe do toga.

Doista, za izlazak iz ove obmane mi nismo dovoljni. Treba nam Osloboditelj. Neću moći gledati na sebe na drugi način ako prvo ne osjetim da sam gledan na drugi način. Neću moći voljeti jadnika kakav jesam ako prvo ne otkrijem da je vrijedan ljubavi. Netko će mi morati omogućiti da to iskusim.

Nažalost, prije toga treba još nešto deaktivirati…

Gornji tekst je izvadak iz knjige Fabija Rosinija “Ozdravljenje duše”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.