Da, anđeli mogu voljeti. Suprotno tipičnu moodernomu shvaćanju, srž ljubavi nije emocija nego čin volje, dobre volje. Volja je duhovna, nije tjelesna. Čisti duhovi imaju i volju i intelekt. Ali nemaju emocije zato što je emocija psihosomatske naravi; uključuje i duh i tijelo.

Mi također možemo hotimično voljeti bez emocija ili osjećaja. Lako uočimo ovu razliku u odnosu na same sebe pa bismo isto mogli učiniti u odnosu na druge kada je to potrebno. Nemamo uvijek dobre osjećaje prema samima sebi. Ponekad osjećamo “volim sebe”, ponekad “ne podnosim sebe”, a ponekad ni jedno ni drugo. Ali u sva tri slučaja možemo imati dobru volju prema sebi, to jest tražiti vlastito dobro. Ako je tako s nama, zašto ne bi bilo i s drugima oko nas. Upravo to nalaže Pismo kada veli: “Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe.”

Na tjelesne emocije djeluju kemijski spojevi, završetci živaca, vrijeme, probava, hormoni i tisuću drugih uzroka u tijelu ili fizičkomu svijetu. Životinje ne mogu voljeti bez tjelesne emocije. Anđeli ne mogu voljeti tjelesnom emocijom. Mi pak možemo voljeti s tjelesnom emocijom ili bez nje. Imamo dvije vrste ljubavi: životinjsku (tjelesnu) i anđeosku (duhovnu). Ako ne bismo mogli voljeti s tjelesnom emocijom, bili bismo anđeli. Ako ne bismo mogli voljeti bez tjelesne emocije, bili bismo životinje.

Možemo razlikovati najmanje osam vrsta ljudske ljubavi. Anđeli posjeduju samo jednu od tih osam, posljednju na listi. To je jedina potpuno netjelesna vrsta ljubavi.

  1. Požuda ili životinjski nagon. Anđeli nemaju tijela ni bioloških instikata pa tako ni životinjskih nagona.
  2. Pohlepa ili želja za posjedovanjem. Anđeli ne trebaju ništa slično hrani ili novcu ili zemljištu. Nema načina na koji bi mogli imati koristi od pridobivanja izvanjskih dobara. Dakle, nisu pohlepni.
  3. “Adolescentska ljubav” ili slijepa zaljubljenost. Ovo se događa tinejdžerima, ali ne anđelima. Oni se ne rađaju, nisu djeca niti postaju tinejdžeri. Čim su stvoreni, oni su “potpuno odrasli”.
  4. Romantika ili ljubav Romea i Julije, ili Dantea i Beatrice. Ovo je dublji, viši oblik zaljubljenosti. Anđeli nemaju ni ovu vrstu ljubavi.
  5. Instiktivan osjećaj sviđanja ili prisnosti. Ova vrsta temelji se na ugodnoj bliskosti, osobito unutar obitelji. Anđeli nemaju obitelji pa ni ovu vrstu ljubavi.
  6. Samilost, naklonost ili sažaljenje. Radi se o osjećaju prema nekome ili za nekoga. Anđeli mogu razumjeti ljudske osjećaje, kao na primjer tjeskobu, ali ih ne posjeduju, ne mogu se naći u tjeskobi. Oni imaju neku vrstu kognitivne naklonosti.
  7. Prijateljstvo. Stari Grci i Rimljani smatrali su ovo najuzvišenijim oblikom ljubavi zato što je najviše duhovan, a najmanje tjelesan. No (po Aristotelu) postoje tri vrste prijateljstva, od kojih anđeli ne mogu imati nijednu. Prva se temelji na užitku: zajedno provoditi vrijeme. Anđeli ne idu na pivo ili na nogometnu utakmicu. Druga je vrsta povezana s potrebom ili korisnošću: želim te za prijatelja jer imaš automobil ili novac, a ja nemam. Anđeli nemaju takve potrebe. Posljednja se temelji na uzajamnu poštivanju koje anđeli posjeduju, no ova vrsta zahtijeva jednakost među prijateljima, a kao što smo vidjeli (pitanja 28–30), među anđelima nema jednakosti. Oni mogu surađivati u zajedničkomu zadatku, slično vojnicima, ali ne dijele zajedničke osjećaje ili potrebe. Ovo može izgledati vrlo razočaravajuće, pa čak i hladno. Ali anđeli su drukčija bića, potpuno različita od ljudskih bića. Ne možemo ih prilagođavati našim željama. Nismo ih mi stvorili nego Bog. Oni su činjenica, ne mit. Međutim, njihova ljubav nije hladna. Oni se brinu jedni o drugima i o nama puno više nego što to ijedan čovjek može. Kako bi to uočio, razmotri osmu vrstu ljubavi:
  8. Caritas (agape) ili htjeti dobro drugoga. Budući da ova ljubav dolazi iz volje, a ne iz osjećaja, a oni posjeduju volju, anđeli imaju ovu vrstu ljubavi. Oni su altruisti. Oni hoće dobro drugih anđela koje poučavaju (vidi pitanje 36) i dobro ljudi na koje paze kao “anđeli čuvari” (vidi pitanja 60, 69, 81–83).

Iako ovakva ljubav nije vatrena kao što su životinjske strasti vatrene, nije ni hladna ni nezainteresirana. Evo opisa anđeoske ljubavi C. S. Lewisa u Perelandri:

Lica su ga uvelike iznenadila. Ne bi se moglo zamisliti ništa što manje sliči “anđelu” iz popularne umjetnosti. Bogata raznolikost, aluzija na nerazvijene mogućnosti, koje tvore zanimljivost ljudskih lica, bijahu potpuno odsutne. Jedan jedini, nepromjenjiv izraz – tako jasan da ga je povrijedio i ošamutio – bio je utisnut na lice svakoga pojedinog i ništa drugo ne bijaše prisutno. U tomu smislu lica im bijahu “primitivna”, neprirodna, ako baš hoćeš, poput drevnih  kipova s otoka Egine. A što bijaše ta jedna stvar, nije bio siguran. Naposljetku, zaključio je da se radi o ljubavi. Ali zastrašujuće drukčija od izraza ljudske ljubavi koju uvijek vidimo kako cvjeta  iz prirodne osjećajnosti ili žuri spustiti se u nju. Ovdje ne bijaše osjećajnosti uopće; ni najmanjega spomena na nešto takvo na udaljenosti od deset milijuna godina, bez klice iz koje bi nekako mogao procvjetati u budućnosti, ma kako dalekoj. Čista, duhovna, intelektualna ljubav isijavaše iz njihovih lica nalik bodljikavoj munji. Toliko ne sliči onoj ljubavi koju mi kušamo da bi se njezino izražavanje lako moglo zamijeniti za surovost (199–200).

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Anđeli i demoni” Petera Kreefta. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.