Kada je 1987. godine profesor Visoke bogoslovske škole u Rijeci o. dr. Srećko Badurina imenovan šibenskim biskupom, bili smo mi njegovi prijatelji i suradnici obradovani što je u krug našeg biskupskog zbora ušao jedan izvanredan čovjek, duboki vjernik i visoki intelektualac. Ali upravo zbog tih njegovih vrlina bi nam žao što odlazi iz naše sredine. Ovaj list je na rastanku (1988/3, str.5) objavio napis: “Za ispraćaj Srećka Badurine”. Sada kada se Srećko Badurina preselio u vječnost, možemo tome naslovu dodati samo broj II. Ispratili smo ga na konačno odredište s osjećajem tuge, ali i radosti.

Ovih dana je u svim medijima govoreno i pisano o njegovom životu i njegovim vrlinama. Tihi i nenametljivi Srećko odjednom se nametnuo kao lik čovjeka koji je svojim životom formulirao jedan životni stav svakome shvatljiv i za svakoga poželjan: na koji način danas biti pravi čovjek, rodoljub, vjernik.

Današnji čovjek znade katkada pred tim trima vrednotama stati u dilemi (trilemi) što odabrati. I događa se da zbog prijanjanja uz jednu, stavi u sjenu onu drugu ili treću, a katkada dođe do toga da sve relativizira i problematizira. Srećko tu nikada nije stajao s osjećajem da nešto od toga treba izabrati. To su za njega bile temeljne životne vrednote u kojima se ne smije zakazivati. On je sve tri vrednote prihvaćao zajedno i cjelovito. I na svakoj je od tih triju razina dosegao zavidnu visinu.

Kada se jednom, prije nego je imenovan biskupom, vratio s nekog skupa crkvenih uglednika i dostojanstvenika, reče nam kako mu je smetalo što su se ondje previše čuli glasovi raznih funkcija i uloga. Ti glasovi nikako da se slože u jednu harmoniju. Srećko je zamišljao kako bi bilo da se svi svuku pa da im bude jasno – svi su najprije ljudi, i onda neka počnu iznova cijeli razgovor: od čovjeka.  Srećko je imao u životu visoke funkcije i odgovorne uloge, ali nije nikada zaobišao tog “golog” čovjeka. On je bio lako uočljiv i njemu kao rodoljubu i kao vjerniku.

Tko Srećka imalo poznaje mogao je uočiti da je nepatvoreni rodoljub, Hrvat od glave do pete. U vrijeme Domovinskog rata kada smo imali previše moćnih neprijatelja, a tek malo – i k tome dosta anemičnih – prijatelja, iz njegova lica i kroz njegove riječi zračila je duboka patnja zbog nevolja njegova naroda i njegove Hrvatske. Ali ni tada iz njegovih usta nije izišla nasilnička ili osvetoljubiva riječ protiv drugih naroda. Čovjek i vjernik u njemu neprestano su oplemenjivali njegove rodoljubne osjećaje. Nama koji smo s njime sudjelovali na vrućim ekumenskim i međureligijskim razgovorima u vrijeme Domovinskog rata, bio je svojim uravnoteženim prosudbama visoka norma koju mi ni s mnogo truda nismo dosezali. Nikada se nije dao izazvati, niti je druge svojim riječima izazivao. Cijenili su ga i “oni drugi” i onda kada su se i u stavovima i u riječima razilazili.

Imajući pred sobom sav pređeni put Srećka Badurine, nameće mi se usporedba s redovnicima-monasima koji su odlazili iz svijeta u osamu i ondje sve vrijeme dana i godine tako rasporedili da njihov život bude neprestana hvala Bogu. Iako su živjeli na ovom svijetu, zauzeli su prema njemu jedno odstojanje i oblikovali drukčiji način života od drugih u tom svijetu. Dogodilo se da su malo pomalo ljudi dolazili u njihovu blizinu, slušali njihovu riječ, učili od njihova života. I upravo ti koji se povukoše od svijeta postaše najveći učitelji, ne samo vjere nego i gospodarstva.

Srećko je u sebi cijeloga života osjećao poziv da živi u povučenosti monaškog života. Kada smo ga nastojali zadržati u Rijeci kao profesora, čemu se on stalno otimao, znao je odgovoriti: “nemam ja zvanje za profesora nego za redovnika!” A namučili su se i oni koji su ga htjeli za biskupa. Kad je postao biskup, zapitah ga kako im je uspjelo da ga nagovore. “Ma znaš – reče – postave se tako kao da bi odbijanje učinilo upitnom iskrenu ljubav prema Bogu i Crkvi, šalju te u kapelicu pred svetohranište i što ti drugo preostaje?” I tako je ljubitelj povučenosti od svijeta došao u središte zbijanja ovog svijeta. Ta unutrašnja distanca od svijeta omogućila mu je da svijet lakše shvati kao cjelinu, da ga valovi zbivanja ne bacaju čas amo čas tamo, i da, u čvrstoj povezanosti s Bogom ljubavi, taj svijet, a posebno svoj hrvatski narod, zavoli i da za nj predano živi. A taj svijet je u njegovoj nepatvorenoj ljudskosti, iskrenom rodoljublju i dubokoj vjeri upoznao privlačnost i ljepotu sinteze tih triju životnih vrednota: ljudskosti, rodoljublja i vjere.

Žao nam je što je svijeća Srećka Badurine ugašena, možda upravo onda kada je najjače plamtjela. Ali treba reći da je oproštaj s njime bilo istinsko slavlje. Možda je Svevišnji radi toga htio da se ta svijeća naglo ugasi kako bismo lakše uočili koliko je ona bila korisna i potrebna, da u dušama današnjeg čovjeka ostane što trajnije u sjećanju taj svijetli lik čovjeka, rodoljuba i vjernika koji je te vrednote među nama svjedočio bez poze i usiljenosti, nego u jednostavnosti i spontanosti. A da to ni za njega, u ovom i ovakvom svijetu, nije bilo tako lako, pokazuje način na koji je prešao prag vječnosti.