ĆUDOREDNA SNAGA
Koji je pravi cilj samozataje u kršćanstvu?
Sama po sebi samozataja ne pripada nijednoj posebnoj i određenoj kreposti. Ona sudjeluje svugdje gdje treba upotrijebiti silu i prinudu.
Samozataja nije ništa drugo doli ćudoredna snaga i sila koju moramo upotrijebiti da bismo mogli živjeti po razumu, po savjesti i po vjeri; bez nekoga nasilja ne možemo raditi i biti ono što sami želimo biti: razumni i plemeniti ljudi. A razlog zbog kojega u tu svrhu moramo upotrijebiti silu krije se u bolnim posljedicama prvoga pada. A to je jedna od žalosnih uspomena koju nam je ostavio istočni grijeh. Prije grijeha bilo je lako i lagodno; danas više nije.
Ona sila koju moramo upotrijebiti sami prema sebi naziva se različitim imenima – svladavanje samoga sebe, samozataja, odricanje, mrtvljenje i mržnja na samoga sebe – a sva ta imena označavaju jednu te istu stvar. Sva ta imena samo su razni nazivi; a njih ima mnogo, baš kao i u Svetome pismu, da bi se bolje označio napor i trud uložen u nastojanje da zavladamo sami nad sobom. Sva ta imena pobuđuju u nama predodžbu borbe, žrtve i odricanja zbog čega u duši osjećamo neko neraspoloženje.
Poteškoća ne proistječe toliko iz same stvari – mi je sami moramo htjeti i cijeniti – nego od nas, od naše slabe, plašljive i osjetljive naravi koju trebamo popraviti.
Pravi cilj samozataje
Na što moramo navaliti? Prije svega nam mora biti jasno da ne smijemo navaliti na našu narav, jer je nismo ni stvorili i nije naša, nego Božja. Smijemo se njome služiti, ali je ne smijemo oštećivati. Isto tako ne smijemo udariti ni na naše naravne sposobnosti, jer su nam potrebne i bez njih ne možemo živjeti ni raditi; što su jače i savršenije, bolje za nas. Naši udarci nisu usmjereni ni protiv samih strasti kao takvih. Strasti pripadaju našoj naravi; one su po sebi dobre, ili barem neodređene, a zle postaju jedino ako se zlo upotrebljavaju.
Samozatajom smo dužni pobijati samo neurednosti na tim područjima. A kakve su to neurednosti? Sve što se protivi našemu cilju i što nas može lišiti cilja, sve što nam prijeti da će nas odvesti od cilja, ukratko sve što nije potrebno za naš konačni cilj. Neuredno je, dakle, prije svega sve što je grešno; sve što nas dovodi u priliku da sagriješimo, ako se bez potrebe poduzima i trpi; sve što je beskorisno i što se nas ne tiče i što ne može ostati pred zdravim sudom našega razuma, savjesti i vjere. To i jedino to je pravi predmet samozataje; samo to ćemo pobijati i rušiti, želimo li živjeti razumno i čisto.
Nije nam svrha mrtvljenjem oštetiti narav, priječiti je, izubijati i uništiti, nego je naprotiv potpomoći, nadgledati, voditi, urediti, odgojiti, popraviti, ojačati, spremiti, osposobiti da bude spremna za svako dobro. Koliko je do nas, mi bismo je htjeli ponovno učiniti čistom, savršenom i pravednom kao u prvotnome stanju prije grijeha; htjeli bismo narav spremiti i osposobiti da može savršeno vladati svojim sposobnostima u službi Božjoj a za spas i na pomoć ljudima.
Cilj samozataje nije a i ne može biti ono nasilje, sila i onaj neugodni osjećaj, jer su to samo popratni osjećaji. Čovjek se nije rodio da trpi nego da bude sretan dušom i tijelom. Tako je i bilo na početku u Božjim zamislima, ali se promijenilo zbog grijeha. Trpljenje je samo pratitelj u našemu životu, a nije naš konačan cilj; prolazna stanica do slavne pobjede i mira. Pa i popratni osjećaj boli pomalo gubi svoju snagu i to u omjeru prema naporu i odlučnosti kojima nastavljamo rad na samozataji.
Kreposti i samozataja
Sama po sebi samozataja ne pripada nijednoj posebnoj i određenoj kreposti. Ona sudjeluje svugdje gdje treba upotrijebiti silu i prinudu. Najbliža je krepostima umjerenosti i jakosti, već prema tome treba li suzbiti neku neurednu pojavu strasti, ili treba odvažnosti, jakosti i ustrajnosti za neki teži pothvat.
Eto u tome se sastoji samozataja ili mrtvljenje. Ono je nešto najprirodnije i najnaravnije što uopće može biti u ovim okolnostima. Samozataja ne traži ništa više nego što mi želimo i moramo biti; traži od nas da se sami prisiljavamo biti razboriti, čisti, plemeniti ljudi i dobri kršćani. Sveti nam Ignacije u svojoj knjizi duhovnih vježbi kratko i ispravno kaže da je svrha samozataje dovesti nas dotle da nas kod našega rada ne vodi nikakva neuredna strast. Kad bi tko pomišljao pod samozatajom nešto više, pretjerivao bi i ozloglasio dobru stvar.
Što se toliko plašimo samozataje, imamo pripisati neispravnoj i krivoj predodžbi. Samozataja nam se tada pričinja kao “zvijer na putu” (Izr 26,13), kao neko strašilo i mučilo koje našu plemenitu i od Boga stvorenu narav lišava njezinih prava i muči do smrti. Ništa od svega toga nije istina. Stoga je vrlo važno imati ispravne pojmove o samozataji, jer će takvi otupiti oštricu svakoj poteškoći.
Gornji tekst je izvadak iz knjige “Tri temelja duhovnog života”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.