Što nas privlači svecima i potiče nas da ih štujemo?

Dobro pitanje.

Štujemo ih jer su oni uzori toga kako biti Isusov učenik. Oni nam pokazuju kako izgleda živjeti „u Kristu” – u svakome vremenu i svakome životnome staležu, u svim okolnostima. Oni su izborili dobar boj, i kada god razmišljamo o njima, budemo nadahnuti da ih nasljedujemo. A nasljedovati ih, kako kaže sveti Pavao (1 Kor 11,1), jest nasljedovati Krista.

Štujemo ih jer nas oni ljube, i tu ljubav očituju služeći kao zagovornici kod Krista, u kraljevstvu nebeskome. Dok mi težimo svjedočiti za Krista, oni nas hrabre (usp. Heb 12,1-2).

Štujemo ih jer neki od njih žele postati našim bliskim prijateljima. Sveci zaštitnici nisu samo od Boga određeni dobročinitelji, dodijeljeni konkretnoj kategoriji naše potrebe, nego muškarci i žene uskrsle puti i krvi, koji žele postati našim prijateljima. To mogu i osobno posvjedočiti – i to veoma uvjerljivo.

Imajući sve to na umu, irski povjesničar Eamon Duffy u svojoj knjizi „Vjera naših otaca – promišljanja o katoličkoj tradiciji” (Faith of our Fathers: Reflections on Catholic Tradition), iznosi uistinu dramatičnu tvrdnju. On kaže da su sveci u svijetu prije našega, modernoga, bili štovani ne zato što su bili dobri uzori, nego zato što su bili „posve drugi i drugačiji”, neobuzdani geniji, i čudotvorci koji su izazivali strahopoštovanje. Za razliku od većine suvremenih prikaza svetaca, tvrdi Duffy, što su sveci iz prošlosti bili više drugačiji od nas ostalih, to je bilo bolje. Neobičnije = bolje. Sveci u naše obične živote unose neobičan i disonantan misterij Boga. U relikvijarima ispunjenima kostima, krvlju, mesom, kosom i odjećom sveci običnim ljudima omogućavaju vidjeti i dotaknuti Onostrano. Oni nam otkrivaju da se „tvar” ovoga svijeta malo-pomalo prenosi u svijet koji tek ima doći. Tijelo sveca je mjesto nepredvidljive i nadnaravne moći, koja prijeti – bilo kojega trenutka – razdrijeti zavjese vremena i prostora.

Duffy tvrdi da novi model svetosti kao „moralnoga herojstva” sa sobom donosi opasnost poticanja pelagijanizma – što on definira kao „zamorno naglašavanje dobrih djela i moralnoga napora, što sveca čini čistuncem i puritancem” – ili se pak svece toliko prikazuje kao „slične nama” da ih ne uspijevamo promatrati s fascinacijom kakvu zaslužuju. Prema njegovu mišljenju, stariji model je bliskiji vjeri utemeljenoj na uskrsnuću Isusovu, i nudi nam svece koji su bili nebeski „hodači po žici”, prvaci asketizma, brutalno mučeni mučenici, i ekscentrici koji su se usuđivali prijeći granicu Nedostupnoga Svjetla, koje prijeti da neće preobraziti jedino kruh i vino, nego i cijeli kozmos. Čak i „litanija” o vjernicima svecima, koju nalazimo u Poslanici Hebrejima 11,29-38 kao da zabacuje i zadnju trunčicu doličnosti:

„Vjerom prođoše Crvenim morem kao po suhu, što i Egipćani pokušaše, ali se potopiše. Vjerom zidine jerihonske padoše nakon sedmodnevnoga ophoda. Vjerom Rahaba, bludnica, ne propade zajedno s nepokornicima jer s mirom primi uhode. I što još da kažem? Ta ponestat će mi vremena, počnem li raspredati o Gideonu, Baraku, Samsonu, Jiftahu, Davidu, pa Samuelu i prorocima, koji su po vjeri osvojili kraljevstva, odjelotvorili pravednost, zadobili obećano, začepili ralje lavovima, pogasili žestinu ognja, umakli oštrici mača, oporavili se od slabosti, ojačali u boju, odbili navale tuđinaca. Žene su po uskrsnuću ponovno zadobile svoje pokojne. Drugi pak, stavljeni na muke, ne prihvatiše oslobođenja da bi ih zapalo bolje uskrsnuće. Drugi su opet iskusili izrugivanja i bičeve, pa i okove i tamnicu. Kamenovani su, piljeni, poubijani oštricom mača, potucali se u runima, u kozjim kožusima, u oskudici, potlačeni, zlostavljani – svijet ih ne bijaše dostojan – vrludali po pustinjama, gorama, pećinama i pukotinama zemaljskim.”

Neke od tih promjena tona možemo zahvaliti kritičnijoj historiografiji, koja je iz tradicionalne hagiografije izbacila elemente legendarnoga. Duffy smatra da se dublji korijeni toga pomaka mogu pronaći u tome što je modernizam iz prihvatljivih horizonata empirijskoga razmišljanja izbacio nadnaravno i čudesno. Lakše je racionalnim empiristima iz dvadeset i prvoga stoljeća govoriti o svecima koji su bili veliki humanitarci, nego im govoriti o svecima koji su levitirali, uskrsavali mrtve, živjeli isključivo od euharistije, ili koji su na svojim rukama imali rupe koje su krvarile.

Ako se podaci s područja vjere ne uključe u obuhvat kritičkoga razmišljanja, gubimo svu moć objašnjavanja nužnu da se iole logičnima čine nadnaravni događaji ili osobe, za koje se čini da ruše prirodne zakone, ili da postoje kao neriješene zagonetke, koje iščekuju budući napredak znanosti koji će ih konačno iscrpno objasniti – u empirijskim okvirima. No za vjernike čuda nisu samo puke anomalije ili rušenja prirodnih zakona, nego su skokovi u budućnost, nagovještaji konačne sudbine svemira, koji će u uskrslome i uzvišenome Kristu biti ponovno stvoren (usp. Rim 8,19-20).

Svi veoma različiti razlozi za štovanje svetaca moraju se uskladiti, no mi možda moramo obratiti više pozornosti na Boga svega čudnoga i Krista svega neobičnoga. Možda će takvo štovanje obnoviti našu vjeru i učiniti je vertikalnijom, i načiniti neke pozamašnije rupe u silikonskome stropu i linoleumskome podu modernizma.

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.