Kada govorimo o idolopoklonstvu, obično je to u smislu štovanja ili ljubavi. Ili činite idolopoklonstvo štujući ono što nije Bog, ili (kontroverznije) volite nekoga ili nešto više od Boga, ili (još kontroverznije) volite nekoga ili nešto više nego što biste trebali. Ali postoji i drugi način gledanja na idolopoklonstvo, onaj koji je duboko ukorijenjen u Svetom pismu – idolopoklonstvo kao vrsta nepovjerenja, nedovoljnog povjerenja u Boga. Tako ga Bog opisuje, na primjer, u Jr 13,24-25:

„Zato ću vas raspršiti k’o pljevu koju raznosi pustinjski vjetar. To je sudba tvoja i dio tebi odmjeren – riječ je Jahvina – jer si mene zaboravio i u laž se uzdao.”

Povijesno gledano, idolopoklonstvo je upravo tako izgledalo. Često ovo idolopoklonstvo nije nijekalo postojanje Boga – Izraelci nisu potpuno prestali vjerovati u Boga. Ono što su nijekali nije bilo Božje postojanje, već Njegova dostatnost i suverenitet. Njihov pristup bio je svojevrsna krilatica „Bog plus nešto”. Trebali su Boga plus Baala, jer je Bog bio dobar, ali ne dovoljno dobar (ili dovoljno jak itd.). To vidite u poviku proroka Ilije u 1 Kr 18,21:

„Ilija pristupi svemu narodu i reče: ‘Dokle ćete hramati na obje strane? Ako je Jahve Bog, slijedite ga; ako je Baal, slijedite njega.’ A narod mu nije ništa odgovorio.”

Izraelci su željeli biti „sigurni“ držeći se i Boga i Baala, a takvu vrsta mlakosti se u Svetom pismu više puta osuđuje.
Priroda „Boga plus nešto“ ove vrste idolopoklonstva je također razlog zašto Biblija može stvari poput pohlepe neobično nazivati ​​idolopoklonstvom (Kol 3,5):

„Umrtvite dakle udove svoje zemaljske: bludnost, nečistoću, strasti, zlu požudu i pohlepu – to idolopoklonstvo!”

Kako je pohlepa idolopoklonstvo? Zato što je to stavljanje povjerenja u nešto drugo osim u Boga – u financijsku sigurnost, materijalno posjedovanje, ili jednostavno prestiž koji proizlazi iz posjedovanja novca. Ako je ideja da ako imam samo tu jednu stvar, onda bih imao dovoljno, onda bih bio komotan, onda bih bio siguran. Što god ta stvar bila (osim ako nije „pravi odnos s Bogom”), to je vaš idol. I nije važno imate li svog idola plus Boga ili umjesto Boga, to je i dalje idolopoklonstvo.

Druga strana ove vrste idolopoklonstva jest tjeskobnost. Ako je naše povjerenje u nešto drugo osim u Boga, i žudimo za tom stvari, i osjećamo tjeskobnost ako je nemamo. Ne mislim na neizabranu tjeskobu, poput nevoljnih tjeskobnih osjećaja ili psiholoških stanja. Pravi grijeh je čin volje, i zahtijeva neku vrstu pristanka. Umjesto toga, mislim na vrstu kontrolirane tjeskobe, koju Isus osuđuje u Mt 6,24-33:

Nitko ne može služiti dvojici gospodara. Ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti; ili će uz jednoga prianjati, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.

Zato vam kažem: Ne budite zabrinuti za život svoj: što ćete jesti, što ćete piti; ni za tijelo svoje: u što ćete se obući. Zar život nije vredniji od jela i tijelo od odijela?

Pogledajte ptice nebeske! Ne siju, ne žanju niti sabiru u žitnice, pa ipak ih hrani vaš nebeski Otac. Zar niste vi vredniji od njih? A tko od vas zabrinutošću može svome stasu dodati jedan lakat? I za odijelo što ste zabrinuti? Promotrite poljske ljiljane, kako rastu! Ne muče se niti predu. A kažem vam: ni Salomon se u svoj svojoj slavi ne zaodjenu kao jedan od njih. Pa ako travu poljsku, koja danas jest a sutra se u peć baca, Bog tako odijeva, neće li još više vas, malovjerni?

Nemojte dakle zabrinuto govoriti: ‘Što ćemo jesti?’ ili: ‘Što ćemo piti?’ ili: ‘U što ćemo se obući?’ Ta sve to pogani ištu. Zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno. Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati.

Većina Biblije predstavlja ovo kao dva različita učenja – jedno o tome da nemamo dva Gospodara (Boga i mamona, odnosno novac), a drugo o potrebi za povjerenjem umjesto tjeskobe. Ali Isus ih predstavlja kao jedno učenje – On kaže da ne možemo imati dva Gospodara, i stoga se moramo uzdati u Njega umjesto da budemo tjeskobni. Zašto? Zato što je ta tjeskobnost znak našeg nedostatka vjere i našeg života i razmišljanja poput pogana. Tjeskobnost je to što kažemo Bogu: „Ne vjerujem da ćeš se brinuti za mene!”

Zato je nemoguće (ne samo pogrešno) služiti Bogu i mamonu. Ne možete istovremeno vjerovati u Boga i polagati povjerenje u stvorene stvari radi sigurnosti. To ne funkcionira tako. Božji zahtjev je jednostavan – date mu sve od sebe, a On vam daje sve od sebe. To je nevjerojatan dogovor, ali morate mu dati sve od sebe. Ne možete ići napola. Ako ne vjerujete meni, vjerujte Isusu, koji kaže u Lk 14,25-33:

„S njim je zajedno putovalo silno mnoštvo. On se okrene i reče im: ‘Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik! I tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik!'”

“Tko od vas, nakanivši graditi kulu, neće prije sjesti i proračunati troškove ima li čime dovršiti: da ga ne bi – pošto već postavi temelj, a ne mogne dovršiti – počeli ismjehivati svi koji to vide: ‘Ovaj čovjek poče graditi, a ne može dovršiti!’ Ili koji kralj kad polazi da se zarati s drugim kraljem, neće prije sjesti i promisliti da li s deset tisuća može presresti onoga koji na nj dolazi s dvadeset tisuća?Ako ne može, dok je onaj još daleko, poslat će poslanstvo da zaište mir.”

“Tako dakle nijedan od vas koji se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik.”

Polovično učeništvo se predstavlja kao gore od neslijeđenja Krista. To je kao da uzimate polovicu svoje terapije antibiotika, ili bacate polovicu novca na projekt koji nećete dovršiti. Toliko ulažete, a ne dobivate ništa od toga. Ili sve, ili ništa. Zato Isus kaže crkvi u Laodiceji (Otk 3,15-16):

„Znam tvoja djela: nisi ni studen ni vruć. O da si studen ili vruć! Ali jer si mlak, ni vruć ni studen, povratit ću te iz usta.”

Dakle, ako smo krivi za ovo, što bismo trebali učiniti? Kratak odgovor je: više vjerovati Bogu. Razmislite o Njegovoj svemoći, Njegovom sveznanju i Njegovoj ljubavi prema vama. On može učiniti sve što treba učiniti, On zna što treba učiniti, i On vas dovoljno voli da to učini. Primijetit ćete da je ovo upravo lijek koji Isus koristi u Mt 6 – podsjeća nas na Božju nježnu brigu čak i za ljiljane u polju i na to koliko nas više voli od tih ljiljana.

Ali „vjerovati više“ je lakše reći nego učiniti, pa koji je konkretan način povećanja tog povjerenja? Molite se više. Slijedite Isusovu praksu u Getsemanskom vrtu (Mt 26,36-39):

„Tada dođe Isus s njima u predio zvan Getsemani i kaže učenicima: ‘Sjednite ovdje dok ja odem onamo pomoliti se.’ I povede sa sobom Petra i oba sina Zebedejeva. Spopade ga žalost i tjeskoba. Tada im reče: ‘Duša mi je nasmrt žalosna. Ostanite ovdje i bdijte sa mnom!’ I ode malo dalje, pade ničice moleći: ‘Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša. Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti.'”

Suočen s neizbježnošću Križa, Isusov odgovor je moliti, ponovno se predati u ruke Očeve. Kada se suočavamo sa životnim problemima, to je ono što trebamo činiti.

Ovdje se ne radi o obećanju da se ništa loše neće dogoditi ako samo molimo i vjerujemo. To je oblik lažnog evanđelja blagostanja. Umjesto toga, obećanje je da, čak i kada se dogode loše stvari, Bog i dalje pazi na sve. Sveti Pavao to najbolje kaže (Rim 8,31-39):

„Što ćemo dakle na to reći? Ako je Bog za nas, tko će protiv nas? Ta on ni svojega Sina nije poštedio, nego ga je za sve nas predao! Kako nam onda s njime neće sve darovati? Tko će optužiti izabranike Božje? Bog opravdava! Tko će osuditi? Krist Isus umrije, štoviše i uskrsnu, on je i zdesna Bogu – on se baš zauzima za nas! Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač? Kao što je pisano: Poradi tebe ubijaju nas dan za danom i mi smo im k’o ovce za klanje. U svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi. Uvjeren sam doista: ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem.”

Pavao ne kaže da se nećemo suočiti s kušnjama – zapravo, on ističe da nas, radi Krista, „ubijaju dan za danom“. Umjesto toga, kaže da kroz sve to Kristova ljubav prema nama ostaje stalna, i stoga se nemamo oko čega brinuti. Ništa loše u životu ne može nas odvojiti od Kristove ljubavi. Tako izgleda povjerenje. A ta sigurnost je najbolja zaštita od idolopoklonstva pohlepe i tjeskobnosti.

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.