Milost molitve jest dar, ali čovjek sa svakim pa i tim darom mora surađivati. U molitvi sudjelujemo čitavom svojom osobom, zato je važan naš stav u molitvi i svijest da je molitva nešto stvarno. Za molitvu je bitno na početku sabrati se. Sabrati se znači biti ono što  jesi, imati stav – Evo me, Gospodine, tu sam, odlučio/la sam upravo sada moliti. Biti svjestan da si u Božjoj prisutnosti. Bog je prisutan ne kao puki pojam, već kao osoba. Naš Bog sišao je k nama i u svemu je prisutan, baš u svemu i svugdje. (U njemu se mičemo i jesmo…) Podsjetimo se kako su apostoli molili Isusa da ih nauči moliti. Upitajmo se zašto su došli na tu pomisao. Upravo zato što su ga promatrali i u njima se rodila želja da i oni tako mole. Bog je svugdje i nema mjesta u svijetu gdje On zaista nije nazočan. Kao što ptica nalazi zrak kada poleti, tako i mi nalazimo Boga kad mu se duhom okrenemo.

Svi znamo ovu istinu, ali je ne proniknemo. Slijepac ne vidi nazočna kralja, ali mu iskaže počast kada ga upozore na njegovu nazočnost, ali budući da ne vidi, lako zaboravi (Filotea). Mi ne vidimo Boga koji je uz nas iako nas, vjera uči – upozorava da je nazočan, a mi jer ga ne vidimo, lako zaboravimo i onda se vladamo kao da ga nema. Bog je dopustio da ga ne vidimo upravo zato da budemo slobodniji. Da bi ispravno molili moramo znati kome se obraćamo, odnosno moramo poznavati Sveto pismo kroz koje nas Bog stalno poučava. Sveti Pavao kaže: U Bogu se mičemo i jesmo (kao što je riba u vodi, a nije toga svjesna… Gdje su dvojica ili trojica u moje ime, ja sam tu… Evo stojim na vratima i kucam. Riječ jahve znači – Ja jesam, ja sam tu, s tobom sam). Naš Bog nije bog mrtvih, već Bog živih. Sabrati se znači ponekad i reći Bogu – evo me nisam sabran, ali želim se susresti s Tobom.

Naučiti moliti

Moliti se uči moleći, kao dijete kada uči materinji jezik – sluša majku i tepajući s njom nauči materinji jezik. Tako i mi razmatrajući Božju riječ boravimo uz njega, pratimo njegovu riječ, djela, osjećaje, upoznajemo ga, pa tek onda njegovom milošću naučimo govoriti, raditi i htjeti kao On. Molitva uvijek mijenja čovjeka. Ukoliko ga ne mijenja, postala je odveć ljudska. Važno je uvijek u molitvi gledati u Isusa, a ne u svoj problem.

Pogreške u molitvi

Pogreška u molitvi može biti ako smo se prestali oslobađati grijeha, iskreno ih pronalaziti i iznositi pred Boga da nas očisti. Pogreška može biti ako nas je netko uvrijedio, a nismo mu oprostili (barem poželjeli oprostiti), jer praštanje je uvjet za psihičko, tjelesno i duhovno zdravlje.

Zatim nas mogu zahvatiti brige ili razni zadaci pa zanemarujemo molitvu ili molimo površno, rastreseno, usput. Tada je potrebno odreći se svega i ponovo ući u molitvu. Razlog za pogrešnu molitvu može biti i neprihvaćanje križeva koji dolaze, opiremo im se silom umjesto da ih prihvatimo, jer tek prihvaćanjem križa Bog nas uvodi u uskrsnuće. Prihvatiti ne znači pomiriti se s nekom situacijom, nego dopustiti da Bog kroz nju djeluje. Ne prihvatiti križ jednako je kao ne prihvatiti liječnika kada dođe da nam zavije ranu kako bi-smo ozdravili. Ako ne prođemo ove četiri točke (priznavanje grijeha, oproštenje, odricanje i prihvaćanje križa), molitva postaje dosadna i teška kao dužnost, ne oživljava nas.

Prava molitva

Prava molitva je kao novi dan, kao ozdravljenje, osvježenje. Ne smijemo se izgovarati kušnjama, jer one kratko traju. Kušnja je trenutak kad nam Isus kaže, kušaj me, uzmi me. Ona je znak da trebamo tražiti nove oblike molitve. Bog traži molitvu iz srca, a to je molitva u kojoj svoj odnos prema Bogu ne možemo ograničiti na zanimljive ili pobožne osjećaje: ona nas nagoni da ništa ne skrivamo od Boga, ama baš ništa. Ona je uvijek jednostavna, sveobuhvatna i neprestana. Molitva preobražava čovjeka. Katkada je važno moliti tako da gledamo Boga i ostajemo pred njim pola sata ili sat. Drugi put da mu riječima iznosimo svoje potrebe, pogreške, žalosti, bolesti, planove… Važno je moliti konkretno i biti ustrajan, uporan.

Molitva je prostor u kome Bog rješava probleme koji nas upravo stišću, prostor u kome prihvaćamo svoj križ i oslobađamo se tereta. Bog dopušta samo onoliko koliko možemo izdržati. On nikada ne traži previše od nas. Kroz dan prostruji 1440 minuta, zar 5 do 10 minuta nismo kadri prošetati tim duhovnim mostom koji se zove molitva u kojoj je prisutan Bog koji tu našu životnu borbu sigurno vodi ka pobjedi?

Gornji tekst preuzet je iz molitvenika “Molitve u potrebi” vlč. Nikice Mihaljevića.