Dok ovih dana čitamo evanđeoska izviješća, uočavamo da je događaj uskrsnuća bio toliko izvanredan da je ujedno bio zbunjujući. Apostoli, pobožne žene i drugi učenici nisu mogli pojmiti i protumačiti što se zbilo pa i onda kad su vidjeli uskrslog Gospodina. Vidjeli su da je Isus ustao od mrtvih, ali nisu znali kako se to dogodili ili što stvarno vide kad vide njegovu uskrsnu pojavu i lik. No malo po malo počeli su shvaćati da je pobijedio smrt te da su se dogodile neke važne promjene koje se tiču njegove ljudskosti. To je bila ljudska narav i pojavnost koja s jedne strane nije podlijegala zakonima prostora i vremena, a opet s druge strane zadržala je sva izvanjska obilježja koja je imala do tada. To se pokazalo i na dan uskrsnuća, ali i osmoga dana nakon uskrsnuća kada su apostoli opet bili zajedno zatvoreni u dvorani. Za razliku od prvoga dana, osam dana nakon bio je prisutan i Toma koji nije nazočio prvom Gospodinovu ukazanju učenicima. Njihove emocije su se izmjenjivale. Bilo je zbunjenosti i nedoumica jer nisu znali što se točno zbiva, ali i radosti jer su vidjeli svoga Gospodina.

Međutim, Toma je imao otvorene rane na duši nakon događaja velikoga petka i nakon Isusove muke, razapinjanja i smrti. Pogotovo što je ima velika očekivanja, te je sigurno za tri godine s Gospodinom napravio bio i neki plan svoga života koji se sada raspao kao balon od sapunice. Događaji prethodnih dana su mu bili svježi i zorni u svijesti, duboko utisnuti u dušu da je odbio vjerovati drugim učenicima da se dogodilo nešto takvo nevjerojatno kao što je uskrsnuće. Nije mogao pojmiti da netko tko je bio mučen, raspet i umro na križu pa da se pokaže živ među njima. Tomu je toliko boljelo sve to što se dogodili dva, tri dana prije da nije mogao povjerovati takvoj vijesti, pa niti onda kad su mu oni svjedočili kao očevici. Toma je nosio rane razočaranja i nepovjerenja, rane propalih planova i neispunjenih sanja. Nosio je otvorene rane zbunjenosti i tolikih otvorenih upita pred Bogom za kojega je vjerovao da će ispuniti svoja obećanja i spasiti svoj narod, a sada je ostao bez ičega. Nosio je rane neznanja i neizvjesnosti o tome što ga čeka u budućnosti. Nosio je rane od straha da će i njega zadesiti ista sudbina kao i Isusa. A ne treba zaboraviti da je iznad njega, kao i iznad svih ostalih, visjelo pitanje o tri izgubljene godine koje su uložili u život s Isusom, a da ih nisu iskoristili nizašto, osim što su se odrekli svoga redovitog života i svakodnevnih zanimanja. Osim tih rana, boljele su ga i rane ljudskih osjećaja koji su Isusovom smrću bili prekinuti, kao i niti prijateljstva koje su ih povezivale.

Upravo zato što je Toma imao toliko otvorenih unutarnjih rana, a najveća je bila ona rana nevjere i nepovjerenja u Boga, odlučio je bio ne vjerovati svojim kolegama dok ne vidi Isusove rane. Zato je postavio kao uvjet da neće vjerovati dok ne vidi na ‘njegovim rukama biljeg čavala i ne stavi svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavi svoju ruku u njegov bok’. Na takav njegov odlučni stav, odgovorio je Isus svojim ukazanjem osmoga dana pokazujući svoje otvorene rane. No svojim otvorenim ranama je zacjeljivao rane Tomine duše koje su do tada ostale neizliječene. Svojim svetim ranama Isus je liječio njegovu nevjeru i razočaranje, njegove strahove i nepovjerenja, te mu je dao prigodu da se svojim umom i dušom prisloni na Isusove otvorene rane i da izliječi svoju nevjeru.

Upravo kao što je Isus liječio Tomine rane, to jest rane Tomine duše, njegove nevjere i nepovjerenja, rane njegove ljudskosti, tako Isus liječi i našu ljudskost. Svojim otvorenim ranama pokazao je baš to da se izložio svim patnjama da izliječi naše ljudske otvorene rane koje su nastale zbog grijeha. Upravo te rane su nanijele golemu štetu našoj ljudskosti i ostale otvorene dok ih on nije zacijelio izlažući sebe poradi nas i našega spasenja. Zato njegove otvorene rane s jedne strane svjedoče o neizmjernoj Božjoj ljubavi koja je dopustila i dala da ljudi čavlima, bičevima i kopljem ostave otvorene rane na njegovu tijelu, a opet s druge strane njegove otvorene rane su svjedočanstvo da više nije ostalo otvorenih računa ni posljedica na našoj ljudskosti, jer ih je on sve sanirao. A jer je svojim uskrsnućem uspio sve izliječiti i izmiriti ljude u svome tijelu, on onda liječi i otvorene rane svojih učenika dajući im potom i moć da otpuštaju grijehe ljudima i da liječe njihove rane.

Zato je važno da i mi dok razmišljamo o neizmjernom milosrđu Gospodnjem u ovu drugu vazmenu nedjelju koja je nedjelja Božjega milosrđa, da svoje otvorene rane prislonimo uz Gospodinove, kao što je učinio i sveti Toma. To je jedini pravi način liječenja svih naših rana duše i tijela koje su posljedice grijeha, a njih liječimo čvrstom i čistom vjerom u Gospodina. Tako se u nama po liječenju otvorenih rana pokazuje snaga njegova slavnog uskrsnuća, čiju su snagu pokazali kasnije i sami apostoli liječeći tolike bolesnike i opsjednute od nečistih duhova. Prihvatimo stoga blaženstvo o kojemu govori Gospodin kada kaže Tomi: Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju, te blaženstvom vjere liječimo svoje rane i rane svih onih kojima smo pozvani svjedočiti snagu Kristova uskrsnuća.