*Na današnji dan, 2. svibnja 1519., preminuo je veliki renesansni umjetnik i izumitelj Leonardo da Vinci. Tim povodom ponovno objavljujemo ovaj tekst o njegovom remek-djelu, Posljednjoj večeri.

Njegov tadašnji mecena, Ludovico Sforza, milanski vojvoda, zatražio je djelo za refektorij samostana sv. Marije Milostive. Ludovico je zgradu samostana dao sagraditi na mjestu kapele koju je ranije sagradio njegov otac Francesco.

Leonardovo „platno“ za ovo djelo po njegovim je standardima bilo golemo. Mona Lisa je, na primjer, 76,8 cm visoka i 53 cm široka. Njegova dotad najveća slika, nedovršeno Bogojavljenje, ima dimenzije 246 cm × 243 cm. Gotovo sva Leonardova platna mogli bismo postaviti na bilo koji zid u svojoj kući – osim Posljednje večere, koja je visoka 422 cm i široka 904 cm. Da ju je barem Leonardo naslikao na platnu!

Ali ta je slika freska. Slikari fresaka rade tako da preko kamenih zidova nanesu novi sloj vapna pa brzo slikaju s pigmentima u prahu na bazi vode – sve svježi (fresco na talijanskom) sastojci. Vlažno vapno i mokri pigmenti suše se zajedno i tako integrirani mogu nevjerojatno dugo trajati. Na grčkom otoku Santoriniju još su uvijek vidljive minojske freske naslikane prije više od 3600 godina. 

Jedna od Leonardovih ranih skica, Foto: Wikipedia

Leonardo, vječni inovator, odlučio se za Posljednju večeru koristiti pigmentima tempere pomiješanima s uljem. Učinio je to iz nekoliko razloga: želio je dobiti finije detalje i življe boje, ali je također želio raditi svojim uobičajenim tempom – polako. Leonardo je poznat po pedantnosti. Primjerice, rad na portretu Lise Gherardini vjerojatno je započeo u Firenci 1503. Sliku je, još uvijek nedovršenu, imao uza sebe kada je umro u Amboiseu u Francuskoj 1519. 

Problem s Leonardovom tehnikom oslikavanja freske je u tome što je počela gotovo odmah blijediti, iako je pri završetku izgledala spektakularno. Danas je vidljivo samo otprilike 20 posto freske i nije sigurno je li ostatak moguće spasiti. Samostan se nalazi u nizinskom, vlažnom dijelu Milana, a zid refektorija nalazi se uz kuhinju s neprestanom parom i toplinom. Blagovaonica je bila osvjetljivana svijećama, što znači da je dim od svijeća ispunjavao prostoriju.  

Tri stoljeća kasnije, Napoleonove trupe, smještene u samostanu, zabavljale su se bacanjem gnojiva na fresku, a tijekom RAF-ovih bombardiranja Milana u II. svjetskom ratu, krov refektorija bio je raznesen, što je fresku privremeno izložilo kiši i prašini. 

Napori restauracije uspjeli su sačuvati što je ostalo i freska se sada nalazi u prostoriji s kontroliranom ventilacijom i temperaturom. Vremenski ograničeni posjeti su dopušteni, ali zahtijevaju da prođete kroz nekoliko komora filtracije vlage i zagađenja. No stvar je u tome da, što bliže priđete, freska izgleda lošije. 

Nikad je nećemo moći vidjeti onakvom kakva je bila kad ju je Leonardo tek naslikao. Ili hoćemo? Odgovorit ću na to niže u tekstu. No prvo, drama na slici…

Leonardo ne prikazuje ustanovljenje sakramenta euharistije. Ne prikazuje samo šarmantno društvo okupljeno oko pashalnog stola u cenakulu (gornjoj sobi). Umjesto toga, odlučio je ilustrirati dramatični trenutak opisan u Evanđelju po Ivanu 13, 21-30, kada Isus proriče Judinu izdaju. Leonardo prikazuje šok i zbunjenost među apostolima u trenucima nakon što Isus kaže: „Zaista, zaista kažem vam: Jedan između vas će me izdati.“

Kao što Matej piše: „To ih vrlo ožalosti pa su ga jedan za drugim pitali: ‘Da nisam ja, Gospodine?’“ (26, 17-30). Isto pitanje bilježi i Marko (14, 12-25). Luka piše: „Tada oni stadoše jedan drugoga pitati tko je od njih koji bi to mogao učiniti.“ (22, 7-23) Ivanov izvještaj zaokuplja Leonardovu maštu. 

Ivan piše, govoreći o sebi: „ A jedan od njegovih učenika, kojega je Isus ljubio, ležao je uz Isusa. Njemu dade znak Šimun Petar neka upita za koga to govori.“ To je prizor koji Leonardo prikazuje, najavljujući Isusovu muku. 

Kopija Andree Solarija, Foto: Wikipedia

Ako sliku gledamo s lijeva na desno, apostoli su Bartolomej, Jakov Alfejev, Andrija, Petar, Juda, Ivan – Gospodin – zatim Toma, Jakov Zebedejev, Filip, Matej, Juda Tadej i Šimun. Leonardo ih raspoređuje po troje. 

Trojica s lijeva odaju dojam kao da nisu sigurni jesu li dobro čuli. Jakov se pruža prema Petru, možda tražeći pojašnjenje. Petar bi bio onaj od kojeg bi se tražilo pojašnjenje. Sam Petar se pak naginje iza Jude i traži od Ivana, koji je najbliži Isusu, da pita Isusa o identitetu izdajice. Toma, Jakov Zebedejev i Filip – svi izražavaju različite vrste tjeskobe zbog mogućnosti da su oni možda krivi. Matej i Juda kao da Šimuna pitaju jedno od dvaju pitanja: „Jesi li ti taj?’“ ili „Što je Gospodin rekao?“

Svatko od njih poriče. Moguća iznimka je Juda, koji u desnoj ruci grabi kesu s novcem, a lijevom umače prstom u zdjelu u istom trenutku kada Isus to čini svojom desnom rukom. 

Srećom, mali broj renesansnih slikara radilo je samo. Leonardo je na početku bio zaposlenik (studijski pomoćnik) Andree del Verrocchia. U trenutku kada je, u svojim kasnim tridesetima, krenuo raditi na Posljednjoj večeri, da Vinci je imao vlastite pomoćnike. Neki su od njih sigurno radili s njim i u samostanu sv. Marije Milostive, a zatim s njim putovali u Francusku i možda Nizozemsku i Belgiju.

Upravo su u Westerlu u Belgiji, jedan ili nekoliko da Vincijevih pomoćnika – prije svega Andrea Solari – naslikali točnu repliku Posljednje večere za norbetinsku opatiju u Tongerlu blizu Antwerpena. Čak se smatra mogućim da je Leonardo nadgledao reprodukciju koja je – Bogu hvala! – ponovno napravljena u ulju, ali ovaj put na platnu. Danas ostaje jednako jasna kao kad je bila završena 1520. godine, otprilike godinu dana nakon Leonardove smrti.

Izvor: The Catholic Thing | Prijevod: Dubravka Sertić

Članak je izvorno objavljena na portalu The Catholic Thing. Preveden je i objavljen uz dopuštenje Uredništva. Sva prava pridržana.