U znoju lica svoga
kruh svoj ćeš jesti
dokle se u zemlju ne vratiš:
ta iz zemlje uzet si bio –
prah si, u prah ćeš se i vratiti. 

(Post 3,19)

„Čovjek mora vidjeti, njemu je potrebno to tiho promatranje koje postaje doticanjem, ako hoće postati svjesnim otajstava Božjih.”

(papa Benedikt XVI.)

Korizma mi stvarno treba.
Dopustite da vam kažem zašto.
Korizma je brutalna.
Ona prihvaća trpljenje.

Korizma je suprotnost neutemeljenom optimizmu. Nezgodno joj je pristupiti. Ona nije pitoma. Korizma je sveti Ivan Krstitelj sa svojim divljim očima, nepočešljanom kosom, i jedenjem skakavaca. Ona je smrknuti (pa čak i srditi) Hillaire Belloc, sarkastični Evelyn Waugh, i bolno brutalna Flannery O’Connor. 

Da ukradem nešto od O’Connor – korizma se ruga „vjeri električnih pokrivača”, i ozbiljno se daje prožeti Bogom Križa. Ona mi daje dopuštenje sjediti u mraku, namrštiti čelo, osjećati tamu bez iskušenja da zapadnem u očaj. Ona je molitva, post i milostinja.

Korizma je Vergilijev pogled prikovan za Dantea. Dante želi siguran izlaz iz svojih trenutnih nevolja, pa mu Vergilije savjetuje: „Drugim ti je putem poći.” Vergilije će pomoći Danteu, ali pjesnikov put u raj mora – naravno – prvo voditi kroz pakao.

Korizma je engleski kralj Rikard II., svrgnut s prijestolja, koji sjedi u pepelu i izgovara tužaljku:

„[…]

neka nam prah bude papir, a suznim očima
pišimo na njedrima zemlje riječ „žalost”,
birajmo izvršitelje i razgovarajmo o oporukama:

[…]

Za ime Božje, sjednimo na zemlju
i pripovijedajmo tužne priče o smrti kraljeva;

[…]”

Korizma je bolni podsjetnik nemoći u pjesmi T. S. Eliota „Pepelnica”:

„Jer ova krila više nisu krila kojima se leti
nego puke mlatilice zraka
Zrak koji je sada posve malen i suh
Manji i suši od volje
Nauči nas mariti i ne mariti
Nauči nas mirno sjediti.
Moli za nas grješnike sada i na času smrti naše
Moli za nas sada i na času smrti naše.”

On je potresna tužaljka W. H. Audena u pjesmi Funeral Blues („Sprovodno tugovanje”):

„Telefone isključite, nek’ svaki sat stane,
 Dajte psu sočnu kost, jer ne smije ni da lane,
 Utišajte sve klavire, i uz bubanj prigušeni
 Sad iznesite kovčeg, neka uđu ožalošćeni. 

[…]

Više ne želim zvijezde, njihov sjaj neka sad trne,
 Najurite i Mjesec, i raskomadajte sunce.
 Raskrčite sve šume, ocean neka se izlije,
 U onome što dolazi nikakvog dobra nije.”

Korizma je Hamletov dugi pogled u beživotne duplje Yorickove lubanje. To je trenutak memento mori, ali tada Hamlet doživljava i trenutke duboke žalosti, shvaćajući da su to ostaci njegove voljene dvorske lude – zamjenskoga oca, jer je pravi otac prečesto bio zauzet.

„Ah, ubogi Joriče! – Poznavao sam ga, Horacije – bio
je to beskrajno šaljiv čovjek i prebujna je u njega bila mašta. Nosio me je tisuću
puta na leđima, a sada – kako mi se gadi, kad se toga sjetim! Stužuje mi se! Ovdje
su visjele usnice, koje sam poljubio, ne znam koliko puta […]
Kakvu nam je možda još prostu službu vršiti, Horacije!”

Korizma je vrijeme za Joba. Omogućuje mi trpjeti pravednički i prikupiti snagu da zatražim audijenciju kod Boga, licem u lice. Lišena svakoga pretvaranja i svega umjetnoga, korizma mi pomaže prihvatiti moju golotinju, i podsjeća me na moj zaboravljeni identitet kao djeteta Božjega.

Korizma je gorko bilje, i ustajali beskvasni kruh, pojeden u žurbi. Korizma su prijeteći oblaci i oštar vjetar, trnje i čičci. Korizma su žuljevi i mjehuri od dugih puteva prijeđenih u neudobnim cipelama. Korizma nije veseli prijatelj koji me potiče da idem dalje, nego nezgodni prijatelj, koji sa mnom sjedi u tišini.

Korizma je iskrena. Brutalna. U njoj priznajem svoju slomljenost. U njoj priznajem stvarnost trpljenja, i ona nijemo sjedi u svojoj tajnovitosti. U njoj nema unaprijed pripremljenih odgovora ili bezbrižnih klišeja. Ona me gorko savjetuje, ovo jedno vrijeme, da podnosim svoje rane, a ne da ih nadilazim. Ona je liturgijsko vrijeme za odrasle – korizma guta i teške zalogaje, i ostavlja se dječjih stvari.

Korizma nam kaže da je naš Kralj trpio. Naš neobični, zagonetni Kralj – koji je nudio neusporedivu ljubav i naučavao s mudrošću vrijednom strahopoštovanja – podnosio je muku na nedokučive načine. Ovaj Kralj – ovaj slomljeni čovjek – učinio je nešto što nije mogla učiniti nijedna ideologija ni pokret, moda ili filozofija: okrenuo je urličuće bodeže i mučiteljevu sjekiru od mene – od mene koji sam to zaslužio – a na sebe.

Korizma je mjesto preobrazbe i vatra u kojoj se kuje željezo.

No zašto to mora biti baš ovako? U čemu je bit?

Možda je to najbolje rekao francuski katolički pisac Georges Bernanos u „Dnevniku seoskoga župnika”: „Takva nevolja, takva nevolja, koja je čak zaboravila svoje ime, koja je prestala rezonirati i nadati se, koja svoju izmučenu glavu naslanja na nasumična mjesta, jednoga će se dana probuditi na Kristovu ramenu.”

Vidite, korizma je stvorena radi Uskrsa. „Uskrs se”, podsjeća nas papa Benedikt XVI., „bavi nečime nezamislivim.” Korizma me pročišćava – i to je uistinu grubo čišćenje – tako da bih ispod neumoljive prljavštine svojih grijeha mogao ponovno otkriti tko sam nekada bio. Ona me budi iz moje, na mene samoga usmjerene, obamrlosti, kličući: „Probudi se, ti što spavaš, ustani od mrtvih i zasvijetljet će ti Krist. ” (Ef 5,14)

Onda kada budem čist i budan, moći ću vidjeti – uistinu vidjeti. Po danu ću moći penjati se suncem obasjanim obroncima i osjećati kako mi povjetarac ljubi lice. A noću će hladna voda umirivati moj sasušeni jezik, a ugodan će odmor biti pružen mojim umornim kostima. Patnje više neće biti. Bol će nestati. To je priča korizme: pročišćavanje i umiranje sebi, otkupljenje i uskrsnuće na novi život. To počinje i završava iznova uz nedokučivu Ljubav.

U malenoj mjeri korizma mi omogućava povlasticu trpljenja. Trpljenjem ću stići do veće jednostavnosti. A u toj jednostavnosti ću moći bolje vidjeti Krista.

Zato mi je korizma potrebna – kako bih pronašao put kući.

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.