Josip i Marija traže neki kutak. Bilo je to prije dvije tisuće godina. Morali su iz Nazareta poći u Betlehem na popis. Trebaju konačište. Ali postoje poteškoće. U gradu Betlehemu već je previše svijeta i nemoguće je naći mjesto. A, osim toga, tko će primiti pod svoj krov trudnicu koja bi mogla svaki čas roditi? Ljudi ne žele pod svojim krovom buku i dodatne neprilike. Za ovo dvoje, za ovo troje, nema mjesta ni u gostinjcu. Za Isusa se nije našlo prikladno mjesto. Morao se roditi ondje gdje su pastiri čuvali svoja stada.

Mislim pritom na probleme sa stanovima i stanovanjem. Mnogi zbog toga puno trpe. Svaki je čovjek u tom pogledu osjetljiv. To je osnovna potreba: imati krov nad glavom. Ratna vremena ugrozila su mnogima tu osnovnu životnu potrebu. Teško je naći stan. Pogotovo je to teško majkama s brojnom sitnom djecom; još teže upravo trudnicama koje trebaju uskoro roditi.

Isus je izabrao upravo takve okolnosti za svoj neposredni dolazak u ritam života ljudi ovoga svijeta. Rodio se u siromašnim okolnostima. Već kao dijete nije bio prihvaćen. A ipak Marija i Josip osjećaju punu radost života, osjećaju se obdarenici Božji djetetom koje je rođeno u tako siromašnim okolnostima. Betlehemska špilja postaje ljepša od kraljevske palače u Jeruzalemu. Ondje je više svjetla, više istinske radosti nego igdje na svijetu.

Za njih nije bilo mjesta u nastambama ljudi.

Bili su uljudno otpravljeni s vrata na koja su kucali. Morali su se snaći.

Ima li danas mjesta za Isusa? Njegovo je rođenje početak tog čudesnog kucanja na vrata ljudskih srdaca. Isus ostaje trajno kao onaj “koji stoji na vratima i kuca”. Ako tko čuje njegov glas i otvori vrata, Isus će doći. Dolazi nenasilno; dolazi kao prosjak ljubavi. Traži svoje mjesto u ljudskom srcu. Uvijek ista preuzetnost Božje ljubavi. Bog neprestano misli da u svojem pohodu k ljudima dolazi k svojima. Bog neprestano kuca na vrata i misli da će mu se širom otvoriti. Jer sve je od njega, sve je u ljubavi čovjeku povjerio. Međutim, čovjek nije u takvu raspoloženju. Čovjek se, nažalost, često želi oteti toj ponuđenoj ljubavi. Zaboravlja korijene svoga bića. Ne prepoznaje Božji pohod.

Za njih nije bilo mjesta. A danas? Zaboravljamo li Isusovu riječ: “Što god ste učinili jednome od ove moje najmanje braće, meni ste učinili!” Isus je prisutan u čovjeku, u strancu, u izbjeglici, u prognaniku, u majci s brojnom djecom, u trudnici, u starijima kojih bismo se tako rado riješili. U svima je prisutan. Postao je čovjekom kako bismo ga prepoznali u svakom biću koje se zove čovjek. Postao je čovjekom kako bismo ga prepoznali i u sebi i kako bismo mu dopustili da u nama zaživi, djeluje i ljubi. Možda se ove godine, za Božić koji dolazi, ipak nađe za njega malo više mjesta u svakome od nas?

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Pripravi srce za susret”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.