Zastao je uz samo more i uronio u molitvu. Valovi su šumjeli, razbijali se o obalu i zapljuskivali mu noge. Antun nije ni primijetio kada su na samo nekoliko koraka od njega prošli ribari noseći veliku mrežu u lađu. I nekoliko je žena prošlo tuda noseći na glavama košare s robom koju su došle oprati.

Što ću im danas reći? mislio je. Bio je odlučio kazati barem nekoliko riječi prije nego što ga napadnu. A što bi trebalo reći trenutak prije smrti? Nešto važno, najvažnije….

Stajao je uz spokojno more koje ga je milovalo blagim valićima i prisjetio se Franjine molitve koju je molio prethodne večeri: „Sva stvorenja Božja, hvalite Gospodina… Životinje, ptice i ribe, iskazujte mu hvalu…“ I on je oduvijek volio životinje. Konje koje je jahao, pse koji su trčkarali po dvorcu Bulhões, ptice koje su nadlijetale njegov obiteljski dom. Pa i onda kada je osjećao nevoljkost prema Franjinom nauku – jedino što ga je privlačilo utemeljitelju male braće bijaše njegova ljubav prema svemu što živi. Franjo je psa, poljskoga miša pa i vuka zvao bratom, a kravu sestricom…

Govorilo se da Franjo umije razgovarati sa ševama, grlicama i skakavcima. Kada bih morao govoriti ribama, pomisli Antun, rekao bih im: Sestrice ribe, sestrice ribe, i vi ste Božja stvorenja! Bog vas je stvorio. Učinio vas je divnima i hitrima. Dao vam je srebrna tijela i čistu vodu s izobiljem hrane za stan. „Sestrice ribe!“, nije ni primijetio da je počeo govoriti naglas. „On vas je pozvao da vršite njegova velika djela. Po njegovoj ste zapovijedi nekoć spasile proroka Jonu, a jedna od vas skrivala ga je u svojoj utrobi onoliko koliko je tijelo našega Gospodina ležalo u grobu kada ga ono skinuše s križa. Vi donijeste Isusu novčić kojim je platio porez za sebe i Petra. Svojim ste tijelom hranile Sina Božjega. On vas je zajedno s kruhom davao gladnima. Sestrice ribe, vi šutite kao što je i on šutio pred lažnim optužbama. Veliku hvalu dajte Bogu zato što je baš vaš lik bio znakom prvih kršćana… Uistinu, velika je to čast kojom se možete podičiti. Za sve to vazda zahvaljujte Bogu… Ljudi često misle da svijet pripada njima. Misle da mogu živjeti bez vas: riba, ptica i svih životinja. Ali što bi svijet bio bez vas? Služite čovjeku, veoma ste potrebne i vršite ulogu koja vam je dana… Svojim trpljenjem i životom dijelite sudbinu nas ljudi. Sestrice ribe, stvorene ste nama

za društvo. Danas s nama podnosite našu sudbinu. No jednom, u novom svijetu koji nam je Isus obećao da će doći, i za vas će se naći mjesta. Krasit ćete ga svojom ljepotom, razigranošću i šarolikošću. Sestrice ribe, hvalite Boga što vas je pozvao u svoju službu…“

Učinilo mu se da se more uzbibalo, približio se veliki val i kao da se zamrznuo u zraku. Voda postade teška i gusta, sva je vrvjela srebrnim tjelešcima. Imao je dojam da na tisuće okašaca bulji u njega…

„Sestrice ribe“, nastavi, „zahvaljujte Bogu što vam je dao da vršite tako potrebnu službu. I znajte – nije vas stvorilo Zlo, kao što naviještaju oni nesretni heretici. Dobri Bog vas je stvorio da živite u njegovu svijetu, a taj je svijet dobar, i jedino ga mi ljudi svojim grijesima činimo zlim. Sestrice ribe, ja vam zahvaljujem što nas podsjećate na Božju dobrotu i na to da Boga treba hvaliti. Vaša je šutnja mudrija od naših riječi. Radujte se i hvalite Gospodina za sve što po vama čini, drage sestrice ribe…“

Odjednom postade svjestan da više nije sam na morskoj obali. Okrene se i zapazi da se mnoštvo okupilo u polukrug pred njim. Neopazice su prilazili da čuju što govori. Gomila je rasla, a iz grada pristizahu i nove grupice ljudi.

Dakle, za koji trenutak ću umrijeti, pomislio je. Neće mi dati da govorim. Od istih sam ovih ljudi jučer pobjegao jedva izvukavši živu glavu. Učinilo mu se čak da prepoznaje neka lica. Bilo je među njima i „savršenih“, odjevenih u crno.

Okrenuo se mnoštvu licem. Raširi ruke i obrati se ljudima: „Braćo i sestre, stanovnici dobroga grada Riminija! Sveto pismo kaže da su ljudi koji su došli u pustinju poslušati Isusa osjetili glad. Tada je on prelomio nekoliko kruhova i nekoliko riba, i s to malo hrane nasitio veliko mnoštvo od više tisuća ljudi. Iako je Isus došao da spasi duše, on se brinuo i za tijelo. A predvečer uoči onoga dana kada je imao položiti život za nas, za vrijeme Posljednje večere, Isus je ponovno prelomio kruh i razdijelio ga svojim učenicima. Nije to više bio običan kruh – iako je zadržao izgled kruha – bijaše to njegovo presveto tijelo koje se žrtvovalo za nas. Darovao nam je hranu koja donosi spasenje i koja nas oslobađa od vječne gladi. Braćo i sestre, ljudi koji su u pustinji primili od Isusa običan kruh, iz zahvalnosti ga htjedoše zakraljiti. A oni koji su primili kruh tijela Božjega, pobjegoše kada su došli vojnici i sakriše se, a jedan je od njih čak i izdao svojega učitelja. Vi, braćo i sestre, primiste ne samo hranu koja je nužna za život nego i kruh koji daje život vječni. Grad Rimini bogat je grad. Na vašim ulicama nisam vidio gladnih ni bijednih. U vašim se crkvama svakodnevno kruh preobražava u tijelo Isusovo. Svatko ga može primiti. A vi, iskazujete li Isusu zahvalnost za taj dar? Svaki od vas svakodnevno može primiti Isusa – pa ipak, hita li koji od vas po taj dragocjeni dar? Slušate ljude koji kažu da hostija nije tijelo Isusovo. Vjerujete više njima negoli Isusu, koji je sam govorio i govori po svećenikovim ustima: ‘Ovo je tijelo moje…’ Slušate ljude koji naučavaju da je muškarcu dopušteno ostaviti ženu. A Isus je jasno rekao da su muž i žena jedno, i da to jedinstvo nije dopušteno razvrći! Slušate naučitelje koji tvrde da žene ne moraju donositi na svijet djecu. A koga je Isus dao za uzor ljudima, ako ne upravo nevino i nezaštićeno dijete? Nije li rekao da onaj koji primi dijete – njega samoga prima? Ti ljudi uče vas da mrzite svijet koji vas okružuje. Sami su slijepi, pa žele i vas oslijepiti. Otvorite širom svoje oči! Pogledajte koliku ste ljepotu i kolika dobra primili. Ne slušajte te nesretnike koji i sebi spremaju propast, a vas truju đavolskom žalošću. Tko ljubi Boga treba se radovati što ga može razmatrati u njegovim djelima…“

Stotine su ljudi stajale pred njim. Sve to mnoštvo bijaše tiho, kao da je zamrlo slušajući Antunove riječi. U mukloj tišini čuo se samo šum mora što je zapljuskivalo stijene i duboki ljudski uzdasi… Slušali su ga u nekakvoj neobičnoj tišini bremenitoj napetošću. Kada je prestao govoriti, u nastalom muku začuje se uzvik:

„Govori dalje!“

„Govori dalje!“ prisnaže i drugi glasovi. „Molimo te! Govori! Poučavaj nas!“

„U redu“, Antun proguta teškom mukom, grlo mu bijaše stisnuto kao da mu je tko namaknuo omču oko vrata. „Dobro, govorit ću vam. Pripovijedat ću vam o milosrđu Isusovu…“

Autor romana Čudotvorac iz Padove je Jan Dobraczyński, jedan od najpoznatijih kršćanskih književnika, a na hrvatskom jeziku roman je objavljen u izdanju nakladničke kuće Verbum, uz čije dopuštenje i donosimo ovaj izvadak. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.