Nada je na umoru, jer ljudi misle zemaljski. A nada je božanska, vječna, duhovna. Čim malo pogledaš prema gore, podigneš oči, nada ti se već smiješi, dolazi ti ususret, grli te, uzima na ruke, i nosi u nepoznato. Nada nikad ne umire. Ona vječito uskrsava. Naći ćeš je uvijek iza tugom ispunjenog plača, iza gubitka, iza neprospavane noći, iza razgovora koji te duboko ranio, iza izgubljene utakmice, pokraj spaljenog doma, na kraju prognaničkog puta.

Nada je tamo gdje je nema, tamo gdje je nikako ne možeš zemaljski naći, tamo gdje je sve izgubljeno.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Tomislava Ivančića “Oaze života”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.