Početkom dvijetisućitih još nije bilo tableta, ali je bilo svakojakih konzola za videoigre. Carlo kod kuće ima čitav niz takvih, od automobilskih utrka do akcijskih avanturističkih igrica. Jako ih voli. Super Mario, Pokémon, Zelda za njega više ne skrivaju nikakve tajne. Za njegove roditelje to je odgojni izazov s kojim se nije lako suočiti. U njihovu djetinjstvu nije postojala ta vrsta igrica. Dolaskom igraćih konzola u kuću suočavaju se s problematikom s kojom se nisu ranije susretali, ali svjesni su privlačne moći ekrana i ovisnosti koja se lako može razviti u njihova djeteta. Usto, nisu dorasli tehničkoj strani tih igrica: Carlov tata priznaje da ne zna ni uključiti konzolu i da je za to trebao pitati Carla. Iako nisu razumjeli sve tehničke detalje, Carlovi roditelji brzo uviđaju kakav je to rizik. Znaju da Carlo uživa u tim igricama, ali vrlo brzo donose pravilo da videoigre ne smije igrati više od dva sata tjedno. Je li to previše ili premalo? Kako bilo da bilo, to je pravilo. Međutim, djeci nije lako odoljeti igricama, pa tako i Carlo često želi produžiti s igrom. Nije slučajno da je marka Sega u to vrijeme imala ovu krilaticu: „Sega je jača od tebe!“ Konzole mogu izazvati ovisnost. Carlova mama ponekad mora podignuti glas. Videoigre, kao i sve drugo u životu, treba koristiti umjereno. Carlo postupno prihvaća roditeljsko pravilo i to mu pomaže bolje razlikovati virtualni i stvarni život.

Carlo je s vremenom uspio nadvladati vlastite frustracije i uvidio je da i njegovi prijatelji imaju sličan problem.

Naime, jednoga je dana pozvao kod sebe nekoliko prijatelja. Igrali su videoigre i u jednome su trenutku potpuno izgubili kontrolu nad sobom. Isprva su se dobro zabavljali, ali nakon nekoga vremena postali su kao opčinjeni.

Kada su gubili, nervirali su se i gubili strpljenje, kada su pobjeđivali, toliko bi se uzoholili da bi bili nepodnošljivi, a kada bi ih roditelji zvali i rekli im da se moraju vratiti kući, počeli bi vrištati i plakati. Carlo je uvidio da videoigre drže njegove prijatelje pod svojom vlašću! Carlo, kojemu su roditelji pomogli uspostaviti odmak u odnosu na virtualni svijet, toga dana – koji je završio u suzama – bio je iskreno iznenađen onime što je doživio i vidio. Kakvo razočaranje za njega koji je mislio da će provesti ugodne trenutke s prijateljima. Zahvaljujući ovomu događaju, Carlo shvaća da ekrani mogu potpuno otuđiti čovjeka. Imao je to na umu dok je odrastao i otkrivao pravi talent koji ima za numeričke informacije i oduševljenje digitalnim svijetom, što ide ruku pod ruku. To mu je pomoglo ne gubiti iz vida prioritete stvarnoga života. Ovaj Carlov primjer pokazuje nam da i u trenucima opuštanja treba znati biti umjeren.

Eutrapelia, umjerenost u duhovitosti, govorio je Aristotel, vrlina je onih koji u zabavi znaju za dobru mjeru. Čak je i zabava vrlina! Možemo se zabaviti ne postajući nepodnošljivi za svoju okolinu i ne gubeći svoj život jer najvažnije je provesti ugodne trenutke zajedno.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Carlo Acutis – Geek u raju”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.