Najbolja stvar u vezi s ovim razdobljem između zime i proljeća jest to što se čini da se hladni zrak probija prema nebu, u svečanu tišinu – u gotovo lomljivu svjetlost – i gore na nebu sve postane tako neobično jasnim, tako dalekosežnim, svrhovitim i ustrajnim.

To je potpuna suprotnost onome što mi možda proživljavamo – što vjerojatno proživljavamo – ovdje dolje, gdje ostajemo tako daleko od svega što je ispravno uređeno, čvrsto postavljeno i potpuno.

Kada vidimo takvo nebo, trebali bismo zgrabiti pokrivač i topli napitak, i jednostavno neko vrijeme promatrati zvijezde. Neka to bude vježba u divljenju. S vremenom će to postati vježbom u poniznosti.

Jedne takve noći razmišljala sam o jednome odlomku iz knjige Thomasa Mertona „Gora sa sedam krugova”, i jednoj rečenici koja mi je ostala u glavi cijele večeri. Bila sam ispunjena, prepuna čudesnoga i nesvakidašnjega osjećaja zadovoljstva prizorom zvijezda i ranim, mudrim tekstovima toga redovnika.

Ima li činjenica da mi više ne vidimo zvijezde ikakve veze s našim gubitkom osjećaja za divljenje? Te stvari nad kojima mi nemamo nadzora – zvijezde, sva stvorenja – one su veličanstvenije, savršenije, ljepše i trajnije od svega što čovjek može stvoriti ili čak i zamisliti.

U tome mi se trenutku učinilo da je onda kada smo svjesniji mliječnih puteva i obzora lakše vjerovati. Pitala sam se je li povijest uistinu stigla do kraja slijepe ulice – jesmo li mi u posljednje vrijeme postali društvom kojega više zanima beskrajno brbljanje o malenim idejama i opsesije pretjeranim zamjeranjima, a ne uistinu vizionarskom kulturom, koja je vidjela prošlost s dovoljno jasnoće, i stekla je dovoljno mudrosti da ne poželi da se ono loše ponavlja – jednostavno zato što više nemamo osjećaja veličine, uz koji bismo mogli vjerovati u nešto veće od nas samih. Pred svojim očima nemamo ništa čega bismo mogli postati dijelom, i tako se prisjetiti vlastite malenosti.

Skloni smo na ranjivost gledati kao na nešto negativno, a upravo nam to stanje pomaže naučiti dovoljno o povjerenju kako bismo mogli sebi predočiti što je veliko, teško i vrijedno poduzimanja. Je li sveta Ivana Arška mogla povesti svoju vojsku, je li joj to moglo uopće pasti na pamet – bi li imala dovoljno pouzdanja – a da nije imala osjećaj za nešto veliko, onkraj njezina shvaćanja, što je tu također bilo na djelu? Ona je svake noći pred sobom mogla vidjeti čitavo jasno, čisto nebo, i tako blisko upoznati veličinu vječnosti koja je – tako paradoksalno – njezinu malenost pozvala da sudjeluje u veličini.

Mi smo zvijezde zagušili svojim umjetnim svjetlima, i tako smo sami sebe zaslijepili. Bez divljenja, bez veličine galaksija pred svojim očima, mi smo izgubili sposobnost vjerovati u čuda – ili ih očekivati.

Kada ne možete vidjeti slavu Božjega stvaranja, kako onda možete poželjeti slaviti Boga? Kako više ne možemo lako vidjeti i prihvatiti išta veće od sebe samih, okrećemo se unutra, i slavimo sami svoje misli, svoje izume, i svoje želje.

Svaki naraštaj – a onaj kojemu ja pripadam, baby-boomeri – o sebi razmišlja kao o najprosvjetljenijemu, najinformiranijemu, najsvjesnijemu – ali kako to može biti?

Mi svijet gledamo kroz devetnaestinčne računalne ekrane i četrdesetinčne ekrane televizora. Otapamo pijesak kako bismo mogli stvoriti prozore kao staklene zidove, i mislimo da je svijet upravo toliki.

Suzili smo svoju perspektivu – sveli smo je na veličinu kutije, i tako smo sami sebe ograničili.

A onda krivimo Boga jer nam više ne daje čuda – i krivimo religiju jer čini da želimo čuda.

Mi smo takve budale. Merton je bio i više u pravu nego što sam mislila kada je pisao:

„Đavao nije budala. On može učiniti da se ljudi osjećaju u vezi s rajem onako kako bi se trebali osjećati u vezi s paklom. On može učiniti da se oni boje sredstava milosti onako kako se ne boje grijeha. A on to ne čini svjetlošću, nego tamom; ne stvarnostima, nego sjenama; ne jasnoćom i konkretnošću, nego snovima i produktima psihoze. A ljudi su intelektualno tako slabi da će nekoliko hladnih žmaraca biti dovoljno da ih spriječi da ikada pronađu istinu o svemu. Đavao nam doista krade jasnoću bacajući nas u sjene, no on nas zavarava, čineći da mislimo da su sjenke svjetlost. Naša je rasvijetljenost puka iluzija.”

I zato nam je potrebna Euharistija. Kako Merton piše:

„Kažem vam da postoji snaga koja izlazi iz toga Sakramenta, snaga svjetlosti i istine, čak dopire u srca onih koji nisu čuli za Njega i za koje se čini da nisu sposobni vjerovati. Euharistija je ona iznimna, tajna i očita žrtva paljenica, tako tajna da je stvoreni intelekt nikada neće moći posve razumjeti, a opet tako očita da nas upravo sama ta očitost zasljepljuje obilatošću jasnoće; nekrvna žrtva Božja pod prilikama kruha i vina.”

Zasljepljuje nas obilatošću jasnoće. Upravo tako.

Noćno nebo osvijetljeno je vječnošću – oslobođeno iz silnoga daha Stvoriteljeva; plin i tvar rasuti su i razbacani sve dalje i dalje, i neprestano se šire.

Zar to nije cijela priča o tome kako trebamo biti rasvijetljeni, razlomljeni i rasuti, bez kraja i konca, svakoga puta kada se susretnemo s euharistijskim Kristom?

Nebesa slavu Božju kazuju,
naviješta svod nebeski djelo ruku njegovih.
Dan danu to objavljuje,
a noć noći glas predaje.

Nije to riječ, a ni govor nije,
nije ni glas što se može čuti,
al’ po zemlji razliježe se jeka,
riječi sve do nakraj svijeta sežu.

Ondje suncu razape šator,
te ono k’o ženik iz ložnice ide,
k’o div kliče kad prelijeće stazu.

Izlazi ono od nebeskog kraja,
i put mu se opet s krajem spaja,
ne skriva se ništa žaru njegovu.

(Ps 19,2-7)

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.