Uviđam da nisam navikao na sliku Boga koji organizira veliko slavlje. Čini mi se da proturječi svečanosti i ozbiljnosti koje sam uvijek pridavao Bogu. Ali kad razmislim o slikama kojima Isus opisuje Božje kraljevstvo, često u njihovu središtu nalazim veselu gozbu. Isus kaže: “Mnogi će s istoka i zapada doći i sjesti za stol s Abrahamom, Izakom i Jakovom u kraljevstvu nebeskom…” (Mt 8, 11). I on uspoređuje kraljevstvo nebesko sa svadbenom gozbom koju je neki kralj pripravio svome sinu. Kraljevi sluge odlaze van da pozovu ljude govoreći: “Evo, objed sam ugotovio. Junci su moji i tovljenici poklani i sve pripravljeno. Dođite na svadbu” (Mt 22, 4). Ali mnogi nisu za to marili. Bili su previše zauzeti svojim vlastitim poslovima.

Kao i u prispodobi o izgubljenom sinu Isus i ovdje izražava veliku želju Oca da svojoj djeci pripremi gozbu, ali i njegovu zauzetost da ona započne, mada uzvanici odbijaju doći. Taj poziv na objed poziv je na prisnost s Bogom. To je osobito jasno na Posljednjoj večeri, kratko prije Isusove smrti kada se on obraća svojim učenicima: “A kažem vam: ne, neću od sada piti od ovog roda trsova do onoga dana kad ću ga – novoga – s vama piti u kraljevstvu Oca svojega” (Mt 26,29). I na kraju Novoga zavjeta konačna Božja pobjeda opisana je kao sjajna svadbena gozba: “Zakraljeva Gospod, Bog naš, Svevladar! Radujmo se i kličimo i slavu mu dajmo jer dođe svadba Jaganjčeva… Blago onima koji su pozvani na svadbenu gozbu Jaganjčevu!” (Otk 19,6-9).

Slavlje pripada Božjem kraljevstvu. Bog ne daje samo oproštenje, pomirenje i ozdravljenje, već želi da ti darovi postanu izvor radosti za sve koji ih svjedoče. U sve tri prispodobe u kojima Isus tumači zašto jede s grešnicima, Bog se raduje te poziva ostale da se zajedno s njim raduju. “Radujte se sa mnom!”, reče pastir. “Nađoh ovcu svoju izgubljenu” (Lk 15,3-7). “Radujte se sa mnom!”, reče žena. “Nađoh drahmu što je bijah izgubila” (Lk 15,8-10). “Radujte se sa mnom”, reče otac, “jer sin mi ovaj izgubljen bijaše i nađe se!”

Svi ovi glasovi Božji su glasovi. Bog svoju radost ne želi zadržati samo za sebe, već želi da svi u njoj sudjeluju. Božja radost je radost njegovih anđela i njegovih svetaca; to je radost svih onih koji pripadaju Kraljevstvu.

Rembrandt slika trenutak povratka mlađega sina. Stariji sin i tri druga člana očeva kućanstva drže se po strani. Hoće li oni razumjeti očevu radost? Hoće li oni dopustiti da otac i njih zagrli? Hoću li ja? Hoće li oni uspjeti izaći iz međusobnog optuživanja i sudjelovati u slavlju? Hoću li ja?

Ja vidim samo jedan trenutak i mogu tek zamišljati što će se potom dogoditi. Ponavljam: Hoće li oni? Hoću li ja? Znam za očevu zelju da se svi ljudi oko njega dive novoj odjeći sina povratnika, da mu se pridruže za stolom, da s njim jedu i plešu.

To nije privatna stvar. To je nešto što svi u obitelji trebaju radosno proslaviti.

Još jednom ponavljam: Hoće li oni? Hoću li ja?

To je važno pitanje jer dotiče – ma koliko to čudno zvučalo — moj otpor prema radosnom životu.

Bog se raduje. Ne stoga što su riješeni svjetski problemi, ne stoga što su prestali sva ljudska bol i trpljenje, niti stoga što su se obratile tisuće ljudi i sada ga slave zbog njegove dobrote. Ne, Bog se raduje jer je pronađeno jedno njegovo dijete koje je bilo izgubljeno. I ja sam pozvan ući u tu radost.

To je Božja radost, nije radost koju daje svijet. To je radost koja dolazi iz pogleda na dijete koje se vraća kući usred sveg razaranja, pustošenja i tjeskobe svijeta. To je skrivena radost, nenametljiva poput svirača flaute kojega je Rembrandt naslikao na zidu, iznad glave promatrača koji sjedi.

Ja nisam navikao radovati se malim, skrivenim stvarima, stvarima koje ljudi oko mene jedva zamjećuju. Uglavnom sam spreman primati loše vijesti, čitati izvještaje o ratovima, nasilju i zločinima, biti svjedokom sukoba i nereda. Uvijek očekujem da moji posjetitelji govore o svojim problemima i svojoj boli, o svojim nevoljama i razočaranjima, o depresijama i tjeskobi. Na neki sam način navikao živjeti s tugom i kao da sam izgubio oči koje bi vidjele radost i uši koje bi čule veselje koje dolazi od Boga, a nalazi se u skrovitim kutovima svijeta.

Imam prijatelja koji je toliko duboko povezan s Bogom da vidi radost i tamo gdje ja očekujem samo žalost. On puno putuje i susreće bezbroj ljudi. Kada se vrati kući, uvijek očekujem da će mi pričati o teškoj gospodarskoj situaciji zemalja koje je posjetio, o teškim nepravdama o kojima je slušao, o trpljenju koje je vidio. No, premda je itekako svjestan velikih problema koji potresaju svijet, on o tome rijetko govori. Kada sa mnom dijeli svoja iskustva, on priča o skrivenim radostima koje je otkrio. Govori o čovjeku, ženi, ili djetetu koji su mu donijeli nadu i mir. Govori o malim skupinama ljudi, vjernih jedni drugima usred svih previranja oko njih. Govori o malim čudima Božjim. Ponekad sam malo razočaran jer želim čuti “senzacionalne vijesti”, uzbudljive i nevjerojatne priče o kojima bi se moglo razgovarati s prijateljima. Ali on nikada ne odgovara na moju potrebu za senzacionalizmom. On stalno ponavlja: “Vidio sam nešto vrlo malo i vrlo lijepo, nešto što me jako razveselilo.”

Otac izgubljenog sina potpuno se predaje radosti koju mu donosi sinovljev povratak. Iz toga moram izvući pouku. Moram naučiti “ugrabiti” svu pravu radost koja se može ugrabiti i dati da je i drugi vide. Da, ja znam da još nije svatko obraćen, da mir još ne vlada posvuda, da sva patnja još nije uklonjena, ali usprkos svemu vidim da ljudi odlaze i vraćaju se kući, čujem glasove koji mole; primjećujem trenutke opraštanja i svjedok sam tolikih znakova nade. Ne moram čekati da sve bude savršeno, ali mogu slaviti svaki i najmanji znak nadolazećeg Kraljevstva.

To je pravi napor. Zahtijeva se opredjeljenost za svjetlo čak i tada kada je sve puno tame koja me plaši, opredjeljenost za život čak i tada kada su sile smrti tako vidljive, i opredjeljenost za istinu čak i tada kada sam okružen lažima. U napasti sam da me očita tuga zbog ljudskog stanja toliko obuzme da više ne tražim male, ali vrlo stvarne radosti. Nagrada za izbor radosti jest sama radost. Život među mentalno prikraćenim osobama uvjerio me je u to. Među nama je toliko odbačenosti, trpljenja i ranjavanja, ali kada jednom odlučimo tražiti radost, skrivenu u svakom trpljenju, život postaje slavlje. Radost nikada ne poriče žalost, već je preobražava u plodno tlo za još više radosti.

Sigurno će me tkogod držati naivnim, nerealnim i sentimentalnim i prigovarati mi da ne uviđam “stvarne” probleme, zla struktura velikim dijelom odgovornih za ljudsku bijedu. No, Bog se raduje svakom raskajanom grešniku. Za statistiku to nije jako zanimljivo, ali Bogu, čini se, brojevi nikada nisu bili bitni. Tko zna nije li svijet bio pošteđen uništenja jer su jedna, dvije ili tri osobe ustrajno molile, dok je ostali dio čovječanstva izgubio nadu i propadao.

U Božjoj perspektivi dovoljan je jedan skroviti čin pokajanja, jedna mala gesta nesebične ljubavi, trenutak pravog opraštanja, pa da Bog siđe sa svojega prijestolja, potrči ususret sinu povratniku i ispuni nebesa zvucima božanske radosti.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Henrija J. M. Nouwena “Povratak izgubljenog sina”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.