– Osjeća li i papa emeritus strah od smrti? Ili barem strah od umiranja?

U stanovitu pogledu – da. Kao prvo, bojim se da ne padnem na teret ljudima ako dugo ostanem oduzet. To bih osjećao kao nešto vrlo žalosno. I moj se otac uvijek toga bojao, ali ostao je toga pošteđen. Drugo je to da u svekoliku pouzdanju koje imam da me dragi Bog ne će odbaciti, ipak – što se više približavam njegovu licu – sve snažnije osjećam koliko sam toga učinio pogrješno. Utoliko čovjeka pritišće i teret krivnje, iako je, dakako, temeljno pouzdanje uvijek prisutno.

– Što Vas to pritišće?

Upravo to da tako često nisam ljudima dovoljno pružio, da se nisam ispravno ophodio s njima. Ah, tu je toliko pojedinosti, nisu to baš krupni prijestupi, Bogu hvala, ali je toliko toga za što moramo reći da je moglo i moralo biti bolje učinjeno. Gdje se nismo posve ispravno ponijeli prema ljudima, prema nekoj situaciji.

– Kada budete stajali pred Svemogućim, što ćete mu reći?

Molit ću ga da bude uviđavan prema mojoj bijedi.

– Vjernik se uzda u to da je “vječni život” ispunjen život.

To u svakomu slučaju! Da je tada u pravomu smislu kod kuće.

– Što Vi očekujete?

Tu postoje slojevi. Najprije je više teološki sloj. Velika je utjeha ovdje, ali i velika misao, ono što kaže sveti Augustin. On izlaže riječi psalma “Tražite svagda njegovo lice” i kaže: ovo “svagda” odnosi se na svu vječnost. Bog je tako velik da mi nikada nismo gotovi. On je uvijek nov. Postoji stalno, beskrajno kretanje novoga otkrivanja i nove radosti. Takve se stvari pojavljuju u teološkomu smislu. No istodobno postoji i posve ljudska strana da se radujem tomu što ću ponovno biti sa svojim roditeljima, svojom braćom i sestrama, svojim prijateljima i zamišljam da će opet biti onako lijepo kako je bilo kod nas kod kuće.

– Eshatologija, nauk o “posljednjim stvarima” – smrt, čistilište, početak novoga svijeta – jedna je od Vaših temeljnih tema. O tomu ste, kako ste i sami rekli, napisali svoju najbolje razrađenu knjigu. Možete li se danas, kada i Vi osobno posve neposredno stojite pred eshatološkim pitanjima, okoristiti svojom teologijom?

Dakako. Vrlo mi je važno upravo ono što sam promišljao o čistilištu, o vrsti boli, o značenju koje to ima, kao i o blaženstvu čije je obilježje zajedništvo, o tomu da takoreći uranjamo u veliki ocean radosti i ljubavi.

– Vidite li sebe kao prosvijetljenoga?

Ne, ne! (Smije se.) Ne.

– Ali nije li prosvjetljenje, pored svetosti, definiran cilj kršćansko-katoličkoga života?

Pojam “prosvijetljen” ima u sebi nešto elitističko. Ja sam posve običan kršćanski čovjek. Dakako, radi se o tomu da spoznamo istinu, koja je svjetlo. A snagom vjere i jednostavan čovjek može biti prosvijetljen. Zato što vidi ono što drugi ne zapažaju, iako su vrlo umni. U tome smislu vjera je prosvjetljenje. Krštenje se kod Grka nazivalo photismus, prosvjetljenje, dolaženje k svjetlu, zadobivanje vida. Oči mi se otvaraju. Vidim ovu posve drugu dimenziju koju ne mogu zamijetiti pukim tjelesnim očima.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Posljednji razgovori”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.