U djelu “Praktikos” Evagrije opisuje život kao borbu sa strastima. Razlučivanje misli i osjećaja, potreba i strasti ljudske duše pretpostavka je dospijeća do unutarnjeg mira, ozdravljenja duše. Zdravlje duše vodi do prave molitve, do molitve lišene rastresenosti. Ljudi se prečesto vrte oko svoje krivnje. Ne gledaju u Božju ljubav. Sve što je u nama treba prikazati Bogu. Ne bismo se trebali oslanjati na vlastitu pravednost. Sami sebe ne možemo učiniti pravednima. Izjedamo se osjećajem krivnje i predbacujemo si da smo zaista teški grješnici i da nikad nećemo napredovati umjesto da se oslonimo na Božje milosrđe i da više ne mislimo na ono što je bilo. Primjerice, muči nas nemoć ovladavanjem vlastitom spolnošću. Taj problem treba istresti pred Boga i prihvatiti ga kao dio svog života. Imat ćemo mir ako se sa spolnošću ne sukobljavamo. Svoju nemoć treba prikazati Bogu bez dramatiziranja.

Duhovnost, koja seksualnost čvrsto zatvori, mora stalno strahovati od požuda koje sa svih strana vrebaju i prijete. Poniznost (humilitas) se sastoji u tome da čovjek prepozna mjeru koja mu je dana – a to je da je čovjek a ne Bog. Poniznost je religiozni stav koji me povezuje s Bogom. Za sv. Augustina je poniznost priznanje vlastite mjere i poštena samospoznaja. To je jedini način da nasljedujemo Krista jer cilj poniznosti nije ponižavanje čovjeka nego njegovo uzdizanje, njegova preobrazba po Duhu Božjemu. Bog ponizuje farizeje koji se pouzdaju u sebe i svoja moralna postignuća. Takvom vjerniku Bog služi kao sredstvo kojim će porasti njegov osjećaj za vlastitu vrijednost.

Zamislimo da smo mrtvi i da ležimo u grobu. To će nas dovesti do spoznaje tko smo zapravo. U grobu se sve nevažno raspline. Svoj identitet trebamo naći u Bogu a ne u svojim zadaćama. Kad nađem svoj najdublji identitet u Bogu, mogu se u punoj slobodi predati svojoj zadaći. Ne upoznamo li sebe, projicirat ćemo svoje pogreške na druge i osuđivati ih.

Za vođenje urednog duhovnog života važno je također da mjesto gdje se molimo bude uredno. Izvanjski red nas čuva od smetenosti. Izvanjski nered reflektira se na nutarnje stanje duše. Molitva nam pomaže da nađemo sebe, da se vratimo u svoje srce. Ustrajemo li u ljutnji, nismo kod sebe nego kod onoga koji nas je povrijedio. Molitva čisti duh i slabi ljutnju. Dokle god sudim, boravim kod drugih, a to me sprječava u prepoznavanju vlastite istine. Obraćenje počinje u mislima. Da bismo drukčije mislili, potrebno je ispitati svoje misli. Otkuda dolaze i kamo smjeraju? Naše misli trebaju biti u Bogu. To ne znači da trebamo samo razmišljati o Bogu, nego da naš duh treba biti u Bogu ukorijenjen. Svoje osjećaje trebamo uzeti ozbiljno jer nas svaki osjećaj može voditi Bogu.

Svi naši osjećaji – bilo strah, ljutnja, mržnja, zavist, ogorčenost ili žalost – ne puštaju nas na miru dok nas ne ”natjeraju” k Bogu i dok u Bogu ne nađu smirenje. Otkrit ćemo da se primjerice, seksualna maštanja pojavljuju uvijek kad smo nezadovoljni sami sa sobom, kad nam drugi sve određuju i kad premalo živimo po svojim osjetilima. Otkrit ćemo da srdžba u nama izbije kada se moramo previše prilagođavati i kad drugim ljudima damo previše vlasti nad sobom. Prvi se korak u sjedinjenju s Bogom sastoji u tome da poput Mojsija izujemo svoju obuću, odnosno strasti kojima moram ozbiljno pristupiti, uzeti ih u ruku i pogledati ih u oči. To znači uzeti na sebe križ, a u križu se ujedinjuju sve suprotnosti. Izmireni s križem možemo istinski moliti. Ako nismo s križem izmireni, nećemo dobro moliti. Bježat ćemo od molitve, misliti na probleme.

Često razmišljamo kako nas život stalno iznova razočarava. Ali, razočaranje razotkriva i zabludu u kojoj smo živjeli i otklanja je. Ako svoj grijeh tumačim kao izdaju, propust, neuspjeh, takav stav će me dovesti do rezignacije. Čovjek sa stavom poniznosti u grijehu vidi šansu kako da se potpuno baci Bogu u naručje. Po padovima i neuspjesima spoznajemo da samo Bog može iz ruševina našeg života sagraditi svoj dom. Duhovni put vodi u slobodu od ovisnosti i prisila. Nutarnja sloboda bitno pripada ljudskom dostojanstvu. Sloboda je znak raspoznavanja svih kršćana.

Sigurnost da je Bog s nama oslobađa nas od usredotočenosti na samoga sebe i pretjerane sigurnosti u samoga sebe. Grč. eleuthereos znači slobodnjak. Čovjek je rob smrti bez Krista. Prisile koje nas sputavaju mogu se odnositi da Bogu moram nešto pokazati kako bi me volio, pa kad pogriješim odmah se kažnjavam, moj svijet se ruši. Prisile su izraz nevjere i straha da moram život čvrsto držati u svojim rukama. Stvarna sloboda se očituje u tome da se mogu slobodno posvetiti drugome i ispuniti njegove želje a da pritom samog sebe ne prodajem ili izdajem. Sokrat i Platon govore o autarkiji, neovisnosti od užitaka i stvari (kod stoika). Autarkijski čovjek raspolaže samim sobom. Cilj je mudrog čovjeka postići apatheiu (bezstrašće) i atarxiu (nepokolebljivost; sposobnost da se ostane miran i nepotresen).

Zlo leži u tome da nas veže uz posjedovanje. Kasijan je govorio o čistoći srca. Stvarna sloboda se sastoji u tome da se ne damo uvrijediti, raniti, zlostavljati. Ako netko izgradi oko sebe bedem straha da ga onaj drugi ne povrijedi – to nije sloboda. Srce može biti pogođeno, ali moja bit – nikako. Razum može razmrsiti emocionalni kaos u nama. ”Prereži konopce koji namjeravaju da te uhvate i da ti nanesu bol”, reče sv. Ivan Zlatousti.

Tko Bogu dopušta da u njemu vlada, taj se oslobađa ljudske moći. Živjeti sa svim ljudima u apatheiji znači uzdržavati se od mržnje i sjećanja na pretrpljene nepravde. APATHEIA (sloboda od patološkog zarobljavanja strastima) i AGAPE su dva vida jedne stvarnosti, ističe Evagrije Pontik. Molitva je put da se oslobodimo sjećanja na ranjavanja i na srdžbu. APATHEIA je iskustvo nutarnje slobode. To je stanje u kojem više ne robujemo strastima. Nasuprot relativnoj slobodi, autarkija je prava sloboda i vrlo važna u grčkoj ideji slobode; ona označava pozitivnu slobodu koja se sastoji u tome da sami sebe posjedujemo, da vladamo sami sobom. U napetosti između bliskosti i distance, vezati se može samo onaj tko je slobodan. Tko je navezan, treba onog drugog za sebe.

Bog me oslobađa od prisile perfekcionizma i samokažnjavanja. Čovjekov poziv jest da se u spoznaji punoj ljubavi sjedini s Bogom. Široko srce je slobodno srce. Stalno smo u napetosti između slobode i granice. Nutarnja nagovaranja su korijen naših raspoloženja. Ivan Kasijan je isticao da duh koji se nema na što povratiti i na što se vezati, nužno se mijenja u stanje koje mu se prvo punudi prema različitosti situacije. Ako duh nema cilja na koji je usmjeren, onda na nj padaju sve moguće misli; vođen je onim što na njega utječe izvana. Duh će uvijek nešto misliti, a ako mu ne damo ništa o čemu će misliti, on će se zabaviti s onim što mu se ponudi. Tu nam pomaže razmatranje Božje Riječi i pjevanje psalama. Duh se pretvara u ono čime se bavi. Ako su naše misli zabavljene Riječju Božjom, tada se ona u nama utjelovljuje. Bez borbe s mislima ne može se doći do onoga što zovemo čistoća srca (puritas cordis). Mislima se čovjek izručuje demonima.

Evagrije Pontik nabraja osam takvih opačina:

1. neumjerenost u jelu i piću

2. bludnost

3. gramzljivost za posjedovanjem

4. žalost

5. srdžba

6. bezvoljnost

7. častohleplje

8. oholost

On opake misli poistovjećuje s demonima jer nas one uvijek na nešto nagovaraju. Zato preporučuje tzv. ”antiretičku metodu”. To znači da kad mi dođe negativna misao, odmah joj trebam suprotstaviti pozitivnu misao. Tada otvaram Sveto pismo i tražim Božju riječ koja je Put, Istina i Život. Drugim riječima; ”Budi ti prvi koji će ubaciti pšenicu u svoj mlin prije nego što tvoj neprijatelj ubaci korov”. Nadam se da je sad malo jasnije ono kad Isus govori da će čovjek živjeti od svake Riječi koja izlazi iz Božjih usta. Sveta riječ se razlikuje od profane upravo po tome što je ljekovita. Hraneći se Biblijom unosimo reda u svoje misli i život. U psihologiji se ova antiretička metoda kojom uvježbavamo i ponavljamo pozitivne poruke namjesto zabrana i prisila, zove ”translacijska metoda”.

Predodžba da ružna misao dolazi od demona pomaže monahu da se od nje distancira te da se s tom mišlju ophodi kao s izvanjskim neprijateljem. Ponavljati u sebi Božju Riječ znači vjerovati i podsjećati se da je to istina. Vjera je čvrsto stajanje u onome čemu se nadamo. Vjera živi od pozitivne projekcije. Ona nas oslobađa predbacivanja. Sloboda ovisi o ispravnom znanju. Zadaća askeze je da spriječimo vanjskim stvarima pristup u posvećeni prostor našeg ”ja”. Moj stvarni bitak i identitet je u Kristu. Neka nam Duh Sveti pomogne da ga otkrijemo i napredujemo u slobodi i duhovnoj spoznaji!

Anselm Grün

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Unutarnji poticaji”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.