Iz uspomena s jednog hodočašća sv. Josipu:

Danas pod svetom misom gledam Josipove velike šake i odnesoše me na one moga ćaće. Poznam mu svaki prst na šaci kako izgleda. One tri crte na dlanu za kojeg mi se činilo da ga nikad ne može širom otvoriti od zaraslih tvrdih žuljeva, podljev na prstu koji nije nikad zarastao od udarca čekićem, ugledala sam danas jasno kao da su preda mnom. Moj Bože, šta su svašta te šake znale napraviti. Dok su moje pucale pod burom dok su s materinima prale i čistile, bratove su s ćaćinim tvrdnile. Svašta ga je naučio radit.

Kad bi otvorio taj dlan da mi dade džeparac, pa kad bi mi se žuljevi prostrli k’o živi znakovi teškog života, odustajala bi od svake svoje želje i smanjivala potrebe. Morao me nagovarati da uzmem više nego sam tražila: “Neka imaš uza se, ne moraš ih trošit.”

A ono kad se sklopiše zadnji put, da se više ne otvore, učiniše mi se male poput djetetovih. Glatke, bijele. Ožiljci od žuljeva polako postadoše sve nevidljiviji. Uzela sam ih među svoje dlanove da ih ugrijem i gledajući kako mi odlaze ispred očiju, zamišljala kako će za koji sat moje dlanove zamijeniti Isusovi. Pa mi se ta slika ureza za kraj.

Eto kako čoviku učas suze krenu.

Gledam svoje sinove kako s ćaćinim dlanovima tvrdnu svoje. Milina mi ih je gledati kako vole iste stvari. Sam Bog znade kako je savršeno stvorio muško i žensko. I tu sliku pravog oca i prave majke nitko mi ne može zamagliti. Da u ćaći i mužu nisam našla sv. Josipa, Bog znade kakva bi žena bila.

Tekst je objavljen na Facebook profilu Anele Todorić te je prenesen uz dopuštenje autorice.