Približavanje blagdana Kristova rođenja – Božića – podsjeća nas na temeljnu istinu kršćanstva: u čovjeku Isusu k nama je došao Bog. Dolazak Boga u liku čovjeka, zemaljsko rođenje djeteta Isusa, njegov radosni doček i prepoznavanje od strane svijeta – sve to od samog početka predstavlja bît kršćanske vjere i navještaja. „Krist se rađa, slavite! Krist s nebesa, u susret mu izađite! Krist na zemlji, pridignite se!“ Ove riječi božićnog himna govore isto što svake nedjelje ponavljaju kršćani u svom Simbolu vjere, ispovijedajući Krista kao „jedinorođenoga Sina Božjega… koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa… i postao čovjekom“. Ista ova tvrdnja, od samih početaka pa do naših dana, glavni je razlog prigovora na račun kršćanstva, koje se proglašava prastarim mitom, neprihvatljiv suvremenom čovjeku.

Njemu, tom suvremenom čovjeku, od školske klupe ponavljaju kako na nebu nema nikakvog Boga, da su Boga izmislili ljudi kao objašnjenje svega što znanost za sada nije objasnila. A kršćanstvo ga poziva da povjeruje u Boga koji je sišao s neba, koji se rodio kao dijete, koji se, da tako kažemo „uključio“ u ljudski život i zemaljsku povijest. Suvremeni čovjek, siguran u sebe, u svoj razum koji mu je omogućio da odleti u svemir, na to odgovara: „Bajka za djecu, praznovjerne, prevara!“ Jedni tu „bajku“ po navici pamte i ponavljaju kao nešto lijepo, pa čak i korisno za djecu i blagdansko raspoloženje, drugi je odbacuju u potpunosti, zato što ona ometa čovjeka da se ozbiljno posveti svojoj ovozemaljskoj sreći.

Kako se mi, kršćani, možemo suprotstaviti tom odbacivanju Božića, a zajedno s njim i vjere. Trebamo li raspravljati, dokazivati? Rasprava je moguća jedino ako postoji zajednički jezik, nekakav zajednički temelj. Onda se rasprava odvija u okvirima istih pojmova, zajedničke perspektive. Ali kako čovjeku gluhom od rođenja objasniti što je to glazba? Stoga, priznajmo odmah: besmisleno je dokazivati rođenje Kristovo, tj. dolazak Boga u svijet, onome tko je jednom zauvijek odlučio da je sve na svijetu podređeno isključivo tablici množenja. On, za početak, treba shvatiti da je uvijek postojala, kao što i danas postoji, drugačija perspektiva, drugačiji doživljaj ili, jednostavno rečeno, drugačije iskustvo svijeta, čovjeka i života, iskustvo nesvodivo na znanost pomoću koje se danas pokušavaju razriješiti svi problemi postojanja. To nije teško shvatiti, samo kad bi naš suvremeni čovjek bio pošten pred sobom i kad bi znao razmišljati. Jer nijedna od onih ideologija koje pretendiraju na „znanstvenost“ nije riješila nijedno ključno životno pitanje.

Vrlo rado ćemo priznati da je znanost – naravno, pod uvjetom da govorimo o istinskoj znanosti – postigla nevjerojatan uspjeh, i to ne samo u svemirskom, već i u svim područjima. Izvana, tjelesno gledano, čovjek živi bolje, kreće se brže, liječi se uspješnije nego prije. Ali, ako s pitanja kako: kako tehnički riješiti određeni problem, kako unaprijediti čovjekovo materijalno blagostanje? – prijeđemo na pitanje što:  Što je život, što je dobro, istina, ljepota? – onda sva naša znanost postaje nemoćna. Pred licem života i smrti, ljubavi i patnje, pred licem svega istinitog i bitnog, znanost, ispostavlja se, nema što reći. Ili, točnije, ostaje joj ponavljati isto što je rečeno prije nekoliko tisuća godina i čemu se, na ovoj razini, nema što dodati: „Jedimo i pijmo, jer sutra umiremo” (Iz 22, 13).

I odjednom čitav život s njegovim brigama, borbom i žurbom, njegovim novinama i televizijom, sagledavamo kao beskonačno trčkaranje za sitnicama, kao neprekidni i, nažalost, uzaludni pokušaj da se ušutka jedino važno pitanje upućeno srcu i duši svakog čovjeka: „Radi čega živi? Nije valjda samo kako bi pio, jeo i sutra umro?“ Ako spozna svu bezizlaznost tog trčkaranja, svu beznadnost tog pokušaja, čovjek će, možda, uvidjeti drugačiju perspektivu, onu iz koje se jedino može shvatiti što mi to slavimo na Božić.

Povratak uma, duše i srca pitanju nad pitanjima – u čemu je smisao našeg neponovljivog života? – cilj je pripreme za Božić. Bogu je potrebno da u našoj duši počne Božić, dok nam se bliži bogočovječji život.

Govori na Radiju Sloboda | Priredio: Miodrag Vojvodić

Protoprezbiter Alexander Schmemann ubraja se u red čuvene plejade pravoslavnih ruskih mislilaca i slovi za jednog od najvećih teologa Pravoslavlja i misionara Crkve 20. stoljeća. Jedan je od utemeljitelja suvremene misionarske misli, autor popularnih teoloških djela, vrsni propovjednik i majstor usmene riječi, ali iznad svega častan svećenik posvećen Pravoslavlju i svojoj Pravoslavnoj Crkvi.

Alexander Schmemann rodio se u gradu Talinu (Estonija) u aristokratskoj obitelji ruskih emigranata. Djed mu je bio zastupnik Državnog savjeta Ruskog Carstva, a otac časnik garde Ruske carske vojske. U ranim godinama djetinjstva njegova obitelj preselila je iz Estonije u Francusku, gdje je Schmeman ostao sve do svog konačnog odlaska u Ameriku. Obrazovanje je započeo u ruskoj vojnoj školi u Versaillesu iz koje potom prelazi u gimnaziju, a kasnije nastavlja studije u francuskom liceju i na Pariškom sveučilištu. Godine Drugog svjetskog rata i razdoblje njemačke okupacije Francuske bilo je vrijeme njegovog konačnog opredjeljenja za teološki studij na ruskom Bogoslovnkom institutu Svetog Sergija u Parizu (1940-1945). Tijekom petogodišnjeg studija prvenstveno se posvećuje izučavanju crkvene povijesti, koju je po završetku studija i predavao. Temom iz područja liturgijskog bogoslovlja stječe zvanje doktora teoloških znanosti. Oženio se 1943. godine,  a zaređen je za svećenika 1946. godine.

Godine 1951. odlazi u Ameriku i pridružuje se kolektivu akademije Svetog Vladimira u New Yorku, koju je tada gradio jedan od najutjecajnijih pravoslavnih teologa 20. Stoljeća, otac Georgije Florovski. Dekanom Akademije postaje 1962. godine, a ovu će službu vršiti do svoje smrti 13. prosinca 1983. godine. Na Akademiji je predavao crkvenu povijest i liturgijsko bogoslovlje, a njegovom je zaslugom Akademija postala glavni rasadnik Pravoslavlja u Americi, centar liturgijskog i euharistijskog preporoda.