PRED BLAGDAN ISUSOVA ROĐENJA...

Aleksandar Šmeman: Bogu je potrebno da u našoj duši počne Božić

Povratak uma, duše i srca pitanju nad pitanjima – u čemu je smisao našeg neponovljivog života? – cilj je pripreme za Božić. Bogu je potrebno da u našoj duši počne božić, dok nam se bliži bogočovječji život

Foto: Shutterstock.com

Približavanje blagdana Kristova rođenja – Božića – podsjeća nas na temeljnu istinu kršćanstva: u čovjeku Isusu k nama je došao Bog. Dolazak Boga u liku čovjeka, zemaljsko rođenje djeteta Isusa, njegov radosni doček i prepoznavanje od strane svijeta – sve to od samog početka predstavlja bît kršćanske vjere i navještaja. „Krist se rađa, slavite! Krist s nebesa, u susret mu izađite! Krist na zemlji, pridignite se!“ Ove riječi božićnog himna govore isto što svake nedjelje ponavljaju kršćani u svom Simbolu vjere, ispovijedajući Krista kao „jedinorođenoga Sina Božjega… koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa… i postao čovjekom“. Ista ova tvrdnja, od samih početaka pa do naših dana, glavni je razlog prigovora na račun kršćanstva, koje se proglašava prastarim mitom, neprihvatljiv suvremenom čovjeku.

Njemu, tom suvremenom čovjeku, od školske klupe ponavljaju kako na nebu nema nikakvog Boga, da su Boga izmislili ljudi kao objašnjenje svega što znanost za sada nije objasnila. A kršćanstvo ga poziva da povjeruje u Boga koji je sišao s neba, koji se rodio kao dijete, koji se, da tako kažemo „uključio“ u ljudski život i zemaljsku povijest. Suvremeni čovjek, siguran u sebe, u svoj razum koji mu je omogućio da odleti u svemir, na to odgovara: „Bajka za djecu, praznovjerne, prevara!“ Jedni tu „bajku“ po navici pamte i ponavljaju kao nešto lijepo, pa čak i korisno za djecu i blagdansko raspoloženje, drugi je odbacuju u potpunosti, zato što ona ometa čovjeka da se ozbiljno posveti svojoj ovozemaljskoj sreći.

Kako se mi, kršćani, možemo suprotstaviti tom odbacivanju Božića, a zajedno s njim i vjere. Trebamo li raspravljati, dokazivati? Rasprava je moguća jedino ako postoji zajednički jezik, nekakav zajednički temelj. Onda se rasprava odvija u okvirima istih pojmova, zajedničke perspektive. Ali kako čovjeku gluhom od rođenja objasniti što je to glazba? Stoga, priznajmo odmah: besmisleno je dokazivati rođenje Kristovo, tj. dolazak Boga u svijet, onome tko je jednom zauvijek odlučio da je sve na svijetu podređeno isključivo tablici množenja. On, za početak, treba shvatiti da je uvijek postojala, kao što i danas postoji, drugačija perspektiva, drugačiji doživljaj ili, jednostavno rečeno, drugačije iskustvo svijeta, čovjeka i života, iskustvo nesvodivo na znanost pomoću koje se danas pokušavaju razriješiti svi problemi postojanja. To nije teško shvatiti, samo kad bi naš suvremeni čovjek bio pošten pred sobom i kad bi znao razmišljati. Jer nijedna od onih ideologija koje pretendiraju na „znanstvenost“ nije riješila nijedno ključno životno pitanje.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Vrlo rado ćemo priznati da je znanost – naravno, pod uvjetom da govorimo o istinskoj znanosti – postigla nevjerojatan uspjeh, i to ne samo u svemirskom, već i u svim područjima. Izvana, tjelesno gledano, čovjek živi bolje, kreće se brže, liječi se uspješnije nego prije. Ali, ako s pitanja kako: kako tehnički riješiti određeni problem, kako unaprijediti čovjekovo materijalno blagostanje? – prijeđemo na pitanje što:  Što je život, što je dobro, istina, ljepota? – onda sva naša znanost postaje nemoćna. Pred licem života i smrti, ljubavi i patnje, pred licem svega istinitog i bitnog, znanost, ispostavlja se, nema što reći. Ili, točnije, ostaje joj ponavljati isto što je rečeno prije nekoliko tisuća godina i čemu se, na ovoj razini, nema što dodati: „Jedimo i pijmo, jer sutra umiremo” (Iz 22, 13).

I odjednom čitav život s njegovim brigama, borbom i žurbom, njegovim novinama i televizijom, sagledavamo kao beskonačno trčkaranje za sitnicama, kao neprekidni i, nažalost, uzaludni pokušaj da se ušutka jedino važno pitanje upućeno srcu i duši svakog čovjeka: „Radi čega živi? Nije valjda samo kako bi pio, jeo i sutra umro?“ Ako spozna svu bezizlaznost tog trčkaranja, svu beznadnost tog pokušaja, čovjek će, možda, uvidjeti drugačiju perspektivu, onu iz koje se jedino može shvatiti što mi to slavimo na Božić.

Povratak uma, duše i srca pitanju nad pitanjima – u čemu je smisao našeg neponovljivog života? – cilj je pripreme za Božić. Bogu je potrebno da u našoj duši počne Božić, dok nam se bliži bogočovječji život.

Aleksandar Šmeman | Govori na Radiju Sloboda

Priredio: Miodrag Vojvodić | Bitno.net


Objavljeno: 20. prosinca 2019.

Možda vam se svidi