Ako nemate nutarnji mir, upitajte se je li vaš život uredan

Danas se puno govori o miru – o tome kako je potrebno stvoriti mir, uspostaviti mir, promicati mir. Mir u svijetu. Mir u vlastitomu domu. Unutarnji mir. Puno se govori o miru. Svi želimo mir; čeznemo za mirom. Ali mir se često krivo shvaća: mir nije samo odsutnost sukoba, odsutnost rata. On nema negativnu definiciju. Mir je nešto pozitivno.

Augustin je formulirao klasičnu definiciju mira. Mir je, kaže on, spokoj koji nastaje kao posljedica reda. Između mira i vrline koju nazivamo redom postoji stanovit odnos. Red je neophodan za naš nutarnji mir. Ako nemate nutarnji mir, upitajte se je li vaš život uredan. Izvanjski nered u pravilu dovodi do nereda u duši. Jednako tako, nered u našoj duši ili u našim odnosima s drugima dovodi do nereda u izvanjskomu svijetu. Naša izvanjska aktivnost u pravilu zrcali naše unutarnje sklonosti. I unutarnji i izvanjski nered mogu dovesti do depresije.

Navest ću samo jedan primjer izvanjskoga nereda u našim životima. Ljudi danas spavaju u prosjeku 20% manje nego prije stotinjak godina. Čovjek se, međutim, nije razvio toliko da mu je odjednom potrebno znatno manje sna nego našim pradjedovima. O povezanosti sna s poremećajima raspoloženja već je bilo govora. Naša tijela ne možemo opteretiti preko svake mjere, a da to ne izazove negativne posljedice na naše raspoloženje. Ako nam je potrebna odgovarajuća količina sna, možda bismo se trebali odreći nekih aktivnosti ili planova, čak vrijednih planova.

Baš kao što bismo trebali nastojati unijeti red u naše neposredno okruženje, još je važnije naučiti unijeti red u naše sklonosti i naše obveze. Sv. Toma Akvinski pisao je o ordinis caritas – “poretku ljubavi”. Ovdje se hoće reći da naše ljubavi moraju biti uređene na ispravan način: Bog na prvomu mjestu, potom obitelj i prijatelji te na kraju poznanici, stranci itd. Način na koji koristimo vrijeme trebao bi zrcaliti ovaj red. Dobro je s vremena na vrijeme ispitati savjest, baciti pogled na svoj život i osvrnuti se na svoje dnevne aktivnosti i svoj dnevni raspored. Tada ćemo možda otkriti da prioritet, kada je o korištenju vremena riječ, moramo dati nekomu ili nečemu drugom. Ovdje nam kao vodič može poslužiti red koji proizlazi iz milosrdne ljubavi: posvećujemo li doista dovoljno vremena onome kome i čemu bismo ga trebali najviše posvećivati?

Ovaj tekst zaključit ću razmatranjem koje nam može pomoći u uređenju našega života i naših sklonosti, u smještanju stvari u ispravnu perspektivu. U svojoj propovijedi na početku konklave, neposredno prije izbora za papu, Benedikt XVI. je rekao da u našemu poslu, u našemu životu kao cjelini, svi mi želimo donijeti trajan plod – plod koji ostaje. “No što ostaje?” pita se on. “Novac ne. Ni zgrade ne ostaju. Ni knjige. Nakon nekoga vremena, više ili manje dugačka, sve te stvari nestaju. Jedino što ostaje za vječnost jest ljudska duša, čovjek kojega je Bog stvorio za vječnost. Plod koji ostaje jest stoga ono što smo zasijali u ljudske duše – ljubav, spoznaju; gesta koja je sposobna dodirnuti srce; riječ koja otvara dušu Gospodnjoj radosti.”¹ Ovo nam načelo pomaže da svoj svakodnevni život i rad stavimo u ispravnu perspektivu: jedino što ostaje vječno jest čovjekova duša.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Pobijedite depresiju snagom vjere” Johna Cihaka i Aarona Kheriatyja. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. 

1. Propovijed kardinala Ratzingera na misi prije konklave, 19. travnja 2005.