Nedavno sam čitao knjigu u kojoj je život uspoređen s putovanjem vlakom. Bila je to veoma zabavna lektira.

Život je poput putovanja vlakom. Ljudi ulaze i izlaze. Na nekim se postajama mogu dogoditi ugodna iznenađenja. Čovjek proživljava sretne trenutke, ali ima i nezgoda, nesreća i žalosti.

Kad se rodimo i zakoračimo u vlak, susrećemo ljude za koje mislimo da će nas pratiti tijekom cijelog našeg putovanja. Primjerice, naše roditelje…

Nažalost, istina je posve drukčija. Kad-tad oni će sići s vlaka i ostaviti nas bez svoje ljubavi, naklonosti i nježnosti, bez svoga prijateljstva i društva. Međutim, u vlak će ući druge osobe koje će nam postati veoma važne.

To su naša braća i sestre, naši prijatelji te ljudi koje susrećemo i koje ćemo zavoljeti tijekom života.

Mnoge osobe koje ulaze gledaju na putovanje kao na kratku šetnju.

Drugi pak u svojoj vožnji kroz život nalaze samo žalost i tugu. Ali ima i onih koji su u vlaku tijekom vožnje uvijek nadohvat ruke i spremno pomažu onima kojima je pomoć potrebna. Mnogi nakon svoga silaska s vlaka ostavljaju iza sebe trajnu čežnju. Mnogi nas guraju u duboku nevolju. Mnogi ulaze i izlaze, a da ih nismo ni zapazili.

Čudi nas što su mnogi putnici koji su nam najdraži smješteni u nekom drugom vagonu. Ostavljaju nas same u tom odsječku našega putovanja. Naravno, to nas ne priječi da preuzmemo na sebe tegobe putovanja i samoće, potražimo ih i pokušamo se smjestiti u njihov vagon.

Međutim, na našu žalost, ne možemo sjesti uz njih. Mjesto pored njih već je zauzeo netko drugi.

I takav je život. Prepun izazova, snova, maštanja i nadanja, prepun susreta i rastanaka, bez ponovnog susreta. I ti se trenutci nikada neće vratiti. Pokušajmo od svoga putovanja kroz život učiniti najbolje što možemo. Pokušajmo sa svima u vlaku biti u miru. Pokušajmo u svakome od njih vidjeti ono najbolje.

Sjetimo se i toga da na svakom odsječku životne pruge netko od suputnika može „iskliznuti“ te da mu trebaju naše razumijevanje i suosjećanje. I mi sami možemo „iskliznuti“ s tračnica. I vjerujmo da će se tada naći netko tko će nas razumjeti.

Najveća je tajna putovanja to što ne znamo kada ćemo mi napokon sići s vlaka. Isto tako ne znamo ni kada će naši suputnici sići — čak ni oni koji sjede tik uz nas.

Bit ću veoma tužan kad budem morao zauvijek sići s vlaka.

Vjerujem da će boljeti rastanak s prijateljima koje sam susreo tijekom putovanja i koji su mi postali dragi.

Veoma će me ražalostiti i to što ću morati ostaviti svoju djecu same.

Međutim, gajim nadu da postoji i glavni kolodvor. Tamo ću vidjeti kako svi oni pristižu sa svom prtljagom koju pri ulasku u vlak nisu imali. To će me silno obradovati.

Usrećit će me pomisao da sam im pomogao povećati njihovu putnu prtljagu i da sam u nju stavio prave sadržaje.

Trudimo se i nastojmo imati sretno putovanje te da se na kraju sva muka stostruko isplati. Pokušajmo pri silasku s vlaka ostaviti prazno sjedalo koje će u putnicima koji nastavljaju putovanje probuditi čežnju te lijepa i ugodna sjećanja.

Svima želim sretno i ugodno putovanje!

Autor nepoznat

Izvor teksta: Priče