Jednoga sajamskog dana neki je seljak svratio u dupkom punu gostionicu na objed. Tu su obično objedovali i najugledniji građani. Seljak je sjeo k stolu za kojim su već sjedili drugi gosti i naručio od poslužitelja objed. Kad je jelo stiglo, sklopio je ruke i pomolio se. Ljudi koji su sjedili oko njega promatrali su ga radoznalo i podsmješljivo, a jedan ga je mladić upitao: “Vi se u svojoj kući uvijek ovako molite? Zar se doista svi molite?”

Seljak, koji je počeo mirno jesti, odgovori:

“Ne, i u nas ima onih koji se ne mole.”

“Ma nemoj”, nastavi mladić cereći se. “A koji se to ne mole?”

“Pa”, odgovori seljak, “ne mole se, primjerice, moje krave, magarac i svinje…”

Sjećam se da smo jednom zgodom nakon što smo svu noć hodali, zaspali pred zoru u obližnjem šumarku. Derviš koji je putovao s nama uzviknuo je iznenada i odvojio se u osamu pustinje ne sklopivši oka.

Kad se razdanilo, upitah ga: “Što ti se dogodilo?” 

Odgovorio je:

“Čuo sam slavuje kako su počeli cvrkutati u krošnjama drveća. Čuo sam jarebice u gori, žabe u bari i životinje u šumi. Tada sam pomislio: dok svi oni slave Gospodina, neće biti pravo da ja jedini spavam i ne pridružim im se.” (Sadi)

Bruno Ferrero

Gornji tekst je izvadak iz knjige “365 malih priča za dušu”. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.