ZGODE DON CAMILLA
Susret don Camilla s ubojicom: ‘Odriješite me ili pucam’
Biondo pritisne okidač i okidač škljocne. Ali metak ne izleti
Već neko vrijeme don Camillo je osjećao da ga prati par očiju. Kad bi se iznenada okrenuo dok je hodao cestom ili poljima, nije nikoga vidio, ali bio je uvjeren, kad bi potražio iza živice ili u nekom grmu, da bi našao oči i ostalo.
Izlazeći navečer nekoliko puta iz župnoga dvora, čuo bi šum iza kućnih vrata, a u mraku nazreo nečiju sjenu.
„Ma, ne obaziri se“, odgovorio mu je Krist kada ga je upitao za savjet. „Dva oka nisu nikad nikom naudila.“
„Trebalo bi doznati smucaju li se ona dva oka sama ili u društvu trećeg oka, na primjer kalibra 9“, uzdahnu don Camillo. „Ta bi pojedinost mogla biti važna.“
„Ništa ne može pomutiti čistu savjest.“
„Znam, Isuse“, ponovno uzdahne don Camillo. „Nevolja je u tome što takvi ljudi obično ne pucaju u savjest već u prsa.“
Don Camillo nije ništa poduzeo glede toga. Prošlo je neko vrijeme kad jedne kasne večeri, dok je sjedio sam u župnom dvoru i čitao, iznenada „osjeti“ oči.
Bila su tri oka. Podižući polako glavu, don Camillo najprije ugleda crno oko pištolja, a onda oči čovjeka zvana Biondo.
„Moram li podići ruke?“ upita mirno don Camillo.
„Neću vam ništa“, odgovori Biondo i stavi pištolj u džep jakne. „Bojao sam se da ćete se prestrašiti i početi vikati.“
„Shvaćam“, reče don Camillo. „A nisi li pomislio da bi mogao jednostavno pokucati na vrata i prištedjeti si sav taj trud?“
Biondo ne odgovori; priđe prozoru i nasloni se rukama na dasku. Zatim se naglo okrene i sjede za don Camillov stolić. Kosa mu je bila raščupana, imao je velike podočnjake, a čelo mu je bilo orošeno znojem.
„Don Camillo,“ procijedi Biondo, „onog iz kuće na nasipu likvidirao sam ja.“
Don Camillo zapali cigaru.
„Iz kuće na nasipu?“ reče i ne trepnuvši. „Ah, stara priča, politička posla, to podliježe amnestiji. Zbog čega se brineš? Zakon te ne kači.“
Biondo slegne ramenima.
„Boli me briga za amnestiju“, reče ljutito. „Svake noći, kad ugasim svjetlo, eto njega pokraj mog kreveta. Nikako ne mogu shvatiti što je to!“
Don Camillo otpuhne plavičasti dim cigare.
„Ništa, Biondo“, odgovori smiješeći se. „Poslušaj moj savjet: nemoj gasiti svjetlo.“
Biondo skoči sa stolice.
„Zafrkavajte vi onog blesavog Pepponea“, vikne. „A ne mene!“
Don Camillo zavrti glavom.
„U prvom redu, Peppone nije blesav, a drugo, ja ti ništa drugo ne mogu učiniti.“
„Ako treba kupiti svijeće ili nešto drugo pokloniti crkvi, platit ću“, glasno će Biondo. „Ali vi me morate odriješiti. Sa zakonom sam izravnao račune!“
„Slažem se, sinko“, reče blago don Camillo. „Nezgodno je što još nije proglašena amnestija za savjest. Dakle, ovdje je sve još po starom pa tko želi odrješenje, mora se pokajati i pokazati da se pokajao i tek onda poraditi na tome da dobije oprost. A to dugo traje.“
Biondo se naceri.
„Pokajati se? Da se pokajem što sam ga ucmekao? Žalim jedino da sam ubio samo njega.“
„Na tom sam području posve neupućen. No ako ti savjest kaže da si ispravno postupio, onda je sve u redu“, reče don Camillo otvarajući knjigu i stavljajući je pred Bionda.
„Vidiš, mi imamo točno određene zapovijedi koje ne izuzimaju političke povode. Peta: ne ubij! Sedma: ne ukradi!“
„Kakve to ima veze s tim“, upita Biondo nekako tajanstveno.
„Nikakve“, umiri ga don Camillo. „Učinilo mi se da si mi rekao da si ga, pod izlikom političkih razloga, ubio da bi mu uzeo novac.“
„Nisam to rekao!“ poviče Biondo, izvuče pištolj i uperi ga don Camillu u lice. „Nisam to rekao, ali je istina. Da, istina je i usudite li se nekom to ispričati, ubit ću vas!“
„Mi takve stvari ne govorimo ni Svevišnjem“, umiri ga don Camillo. „On ih ionako zna bolje od svih nas.“
Činilo se da se Biondo primirio. Otvori šaku i zagleda se u pištolj.
„Baš sam budala“, reče smijući se. „Nisam ni primijetio da nije otkočen.“
Otkoči pištolj i stavi metak u cijev.
„Don Camillo“, reče Biondo čudnim glasom. „Dojadilo mi je gledati onoga pokraj mog kreveta. Birajte: ili me odriješite ili ću vam prosuti mozak.“
Pištolj je podrhtavao u muškarčevoj ruci. Don Camillo problijedi i zagleda se Biondu u oči.
„Isuse,“ reče u sebi don Camillo, „ovaj je bijesan kao pas i pucat će. Odrješenje dano u ovim okolnostima nema nikakvo značenje. Što da učinim?“
„Ako se bojiš, odriješi ga“, odgovori Kristov glas.
Don Camillo prekriži ruke na prsima.
„Neću, Biondo“, reče don Camillo.
Biondo stisne zube.
„Don Camillo, odriješite me ili pucam.“
„Neću.“
Biondo pritisne okidač i okidač škljocne. Ali metak ne izleti.
Onda don Camillo opali svoj metak, a metak pogodi ravno u metu, jer don Camillove pesnice nisu nikada zatajile.
Zatim pohita u zvonik i u jedanaest sati noću razliježe se zvonjava. Zvonilo je dvadeset minuta, kao u dane velikih blagdana. Svi pomisliše da je don Camillo sišao s uma.
Svi osim Krista na oltaru koji je, smiješeći se, vrtio glavom i Bionda koji je, nakon lude trke poljima, stigao do obale rijeke te se spremao skočiti u mračnu vodu, ali ga stigne zvuk zvona i zaustavi.
I Biondo krenu natrag jer je čuo glas koji je za njega bio nov. Bilo je to pravo čudo jer pištolj koji zataji događaj je s ovoga svijeta, ali svećenik koji počne zvoniti kao u dane velikih blagdana u jedanaest noću zaista je nešto s drugoga svijeta.
Gornji tekst je izvadak iz knjige “Don Camillo”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.