REINER MARIA RILKE

Pjesnik, prosjakinja i bijela ruža

Grofica nikada nije propuštala jednim se darom sjetiti ispružene ruke prosjakinje kad god bi prolazila – i to ne baš malim darom. Rilke ne bi darivao ništa, ni pare. Francuskinja koja je mislila da kao rijetko tko na svijetu poznaje nadasve osjetljivu dušu pjesnika, čudila se tome, što duže to više.

Foto: Shutterstock.com

Rainer Maria Rilke prolazio bi za vrijeme svog prvog boravka u Parizu u pratnji vrlo lijepe mlade Francuskinje svakog popodneva pored stare prosjakinje. Sjedila je ispred ograde javnog vrta na izbočenom dijelu zida onako kao sto je kasnije Barlach znao izdjeljati prosjakinje od drveta: nijemo, ukočeno, nepomično; skoro bi čovjek rekao: nezainteresirano.

Nijednog darovatelja niti darovateljicu ne bi pogledala. Ni za kakav dar nije molila, ni za kakav dar nije zahvaljivala. Ako bi tko u široko ispruženu ruku ubacio novčić, uvukla bi je načas u dubinu džepa gdje bi novčić iščeznuo i opet je otvorenu poslala od sebe. Činilo se da to više nije bila prosjakinja koja je iz dana u dan čučala na izbočini zida predana sudbini, nego je to tako reći bio spomenik prosjačenja koji diše. Grofica nikada nije propuštala jednim se darom sjetiti ispružene ruke prosjakinje kad god bi prolazila – i to ne baš malim darom. Rilke ne bi darivao ništa, ni pare. Francuskinja koja je mislila da kao rijetko tko na svijetu poznaje nadasve osjetljivu dušu pjesnika, čudila se tome, što duže to više. Na koncu nije mogla obuzdati svoje čuđenje. Progovorila je o tome, iako vrlo pažljivim riječima. Prisiljen da nešto kaže, Rilke reče: “Moralo bi se njenom srcu darovati, ne njenoj ruci.” Sljedećeg popodneva dođe Rilke ususret svojoj prijateljici s jednom tek procvjetalom bijelom ružom. Nosio ju je vršcima prstiju onako kako to može samo pjesnik: nježno, oprezno, dobrodušno. Kao kakvu zalutalu ptičicu čije srce, makar se u ljudskoj ruci osjeća zaštićenom, sjećajući se proživljenog toliko lupa da se treba bojati da ne pukne.

Preko grofičina lica pojavi se radosno rumenilo. “Ah, gle ruže!”, mislila je. “Ruža za mene! Iz ruku Rainera Marie Rilkea!”

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ali pjesnik ne pokloni prijateljici ružu.

Kada je oboje popodnevnih šetača došlo do nepomične prosjakinje, Rilke se zaustavi i stavi bijelu ružu u otvorenu staričinu ruku.

Tada se dogodilo što se dotada nikad nije dogodilo: prosjakinja je podigla pogled prema darovatelju. I više od toga: ustala je, dohvatila ruku stranog čovjeka, poljubila je i s tom pjesnikovom ružom odmah otišla.

Sljedećeg dana Rilke je izbjegao zaći u prosjakinjinu ulicu. Koračao je praćen prijateljicom zaobilaznim putem do restorana u kojem je običavao popiti čašu mlijeka, svoj dostatni podnevni obrok. Grofica nije mogla dopustiti da ne prođe tog popodneva sama kroz zaobiđenu ulicu. Samo da bi, kako je to svom pitajućem srcu protumačila, udijelila prosjakinji dar koji ju je svakog dana slijedio. Ali mlada Francuskinja je morala ustanoviti: tražena nije na svom uobičajenom mjestu pred ogradom. Tako je bilo drugog, trećeg, četvrtog, šestog, svakog dana toga tjedna.

Rilke nije prolazio tom ulicom, a grofica bi svakog popodneva ustanovila da prosjakinja nije na svom mjestu.

Nakon tjedan dana grofica nije mogla više izdržali šutnju. Kao što je progovorila čudeći se radi neudjeljivanja dara, tako je sada trebala govoriti o strašnom djelovanju pjesnikova dara, pogotovo što je on – sad već šest dana – mimoilazio prosjakinjinu ulica. Upravo u trenutku kad je Francuskinja izustila prvu riječ, Rilke je skrenuo u ulicu u koju već cijeli tjedan nije zašao.

Grofica upravi prema pjesniku pogled pun neizmjernog čuđenja. Rilke, koji to opazi, reče: “Sada opet možemo svakog popodneva prolaziti ovuda.” Sama grofica pretvorila se u jedno pitanje. Rilke produži: “Jer ona je opet na svom mjestu.”

Pjesnikove riječi su se potvrdile: malena, na izbočini zida, široko ispružene ruke, bijaše prosjakinja. Kao i uvijek čučala je, nijemo, ukočeno: nepokretno, nezainteresirano. Rilkeova prijateljica stavi u ispruženu ruku novaca, više no ikad dotada. Prosjakinja ne podiže pogleda. Prinese ruku k sebi, učini da novac iščezne u njezinu džepu i opet praznu ruku posla od sebe.

Rilke ne dade ništa.

Grofica se više uopće nije raspitivala odakle je njemački pjesnik znao da prosjakinje nije bilo šest dana makar je nije vidio te da se baš isti dan u tjednu kada je primila čudni dar, opet vratila na isto mjesto.

Jedno drugo pitanje nije mogla zatomiti: “Od čega je živjela sve te dane, dok ni od koga nije dobila ni novčića?”

Rainer Maria Rilke odgovori: “Od ruže.”

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Papiga je progovorila”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.

Tekst se nastavlja ispod oglasa


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 13. travnja 2019.

Možda vam se svidi