Jedne zimske večeri dokasna smo sjedili u maloj snijegom zatrpanoj parohijskoj kućici u Boroviku kod oca Nikite i pili čaj. Vani je bila ciča zima, minus trideset. Bilo je jedanaest sati, ali nije nam se spavalo.

– A da odemo u Tolbice k Čiči? – predloži otac Rafail. Naravno da sam s radošću prihvatio prijedlog da posjetimo našega Čiču Viktora – najveselijega čovjeka na svijetu! Otac Nikita je odbio – htio je do sutra snimiti na magnetofon sve pjesme monaha Aleksandra koje sam planirao ponijeti u Moskvu. Aleksandar mu je pomagao tako da ni on nije pošao s nama. Ilja Danilovič čitao je Psaltir i nije ni okom trepnuo na naš prijedlog.

Otac Rafail odmah je izišao zagrijati motor i uključiti grijanje koje u zaporošcu radi odvojeno od motora. Kada je sve bilo gotovo, nas dvojica, obučeni samo u mantije jer je otac Rafail bio zagrijao kao u kupelji, sjedosmo u crni zaporožac i pojurismo k Čiči. Pred nama je bio put od šezdeset kilometara. Vani je bila hladna zvjezdana noć. Jurili smo osvjetljujući snijeg farovima i svako malo se zanoseći u krivinama – gume su bile izlizane još ljetos. Iako je bilo kasno, Čiča nas je dočekao s uobičajenom srdačnošću. Sjeli smo uz šalicu čaja s bijelim kruhom i slatkim i u razgovoru prosjedili do dva sata. Nitko od nas nije sutradan imao službu tako da se nismo bojali probuditi kasnije nego inače.

Na kraju smo se spremili natrag. Izišavši van onako u mantiji gotovo sam se na mjestu smrznuo. Studen je ozbiljno stisnula. Odlučivši da nećemo čekati dok se kabina ugrije, oprostili smo se s Čičom i pojurili natrag u Borovik.

Međutim, grijanje se iz nekoga razloga nije palilo. Studen nam se uvukla u kosti. Otac Rafail nekoliko se puta zaustavljao i pokušavao nešto napraviti s grijanjem, ali bez uspjeha. I prije je vozio kao lud, a sada je zbog hladnoće tjerao automobil do krajnjih granica.

Jurili smo praznom cestom u ledenoj crnoj kanti dršćući i cvokoćući od hladnoće. Odjednom se zaporožac oštro zanese u jednu stranu. Otac Rafail, sav ukočen od zime, izgubio je kontrolu nad vozilom tako smo sletjeli u jarak dignuvši oblak snježne prašine.

Auto se nije prevrnuo, ali je sa strana bio zatrpan snijegom. Na jedvite smo jade otvorili vrata i izvukli se van. Zaporožac je utonuo u snijeg sve do prozora, na dva metra od ceste. Odmah nam je bilo jasno da ga nećemo uspjeti sami izvući.

Situacija je bila bezizlazna. Samo u mantijama na minus trideset pet stupnjeva u tri sata u noći visjeli smo na cesti. Do najbližega sela bilo je petnaestak kilometara. Prvi će automobili u najboljemu slučaju proći oko šest ujutro.

Kada mi je to doprlo do svijesti, uplašio sam se. I to kako.

– Oče! – protisnuo sam sav dršćući od straha i ljuta mraza. – Nije moguće! Pomrijet ćemo ovdje! Možda bismo se mogli pomoliti? Ali za što? Gospode, izvuci nam auto iz snijega? To mi je nekako…

– Kako vas nije stid, Georgije Aleksandroviču! – ljutito je izgovorio otac Rafail (uvijek me zvao Georgij Aleksandrovič). – Kako možete i posumnjati da nam Gospod neće pomoći u ovakvu trenutku? Smjesta se molite!

Rekao je to tako strogo, čak i gnjevno, a uz to je još i udario nogom da sam se poslušno prekrstio i promrmljao:

– Gospode, pomozi nam! Učini nešto! Inače ćemo se ovdje smrznuti i umrijeti!

Otac Rafail također se prekrstio i zadubio u molitvu.

I najednom… Prvo izdaleka, a potom sve bliže i bliže začusmo divni poj motora. Od iznenađenja i zaprepaštenosti doslovce sam se ukipio. Opet napominjem: ni na putu k ocu Viktoru, a ni natrag nismo susreli jedan jedini automobil. Pogledao sam se s ocem Rafailom i shvatio da nije ništa manje zaprepašten od mene.

Brujanje motora postajalo je sve glasnije da bi se na kraju iza zavoja pojavio moskvič. Počeli smo mahati rukama kao ludi i auto se zaustavio.

Gospodin Bog poslao nam je četiri anđela da nas spase u obliku četiri pijana časnika koji su se vraćali sa zabave. Sva šestorica okružili smo zaporošca i jedva ga nekako izvukli na cestu. Otac Rafail odlio je časnicima benzina iz našega kanistra jer su gotovo ostali bez goriva. Zahvalivši do neba vojnicima (i oni nama) oprezno smo se zaputili prema Boroviku.

Zapanjeni svime što se dogodilo, putem smo dugo šutjeli. Na kraju je otac Rafail rekao:

– Eto, jeste li vidjeli, Georgije Aleksandroviču, kako brzo Gospod uslišava molitve svojega naroda!

Time je htio reći da nas je Gospod spasio upravo po mojim molitvama. I doista se taj monah uvijek i u svemu trudio ne propustiti priliku da se ponizi. Bio je takav čovjek. A možda je jednostavno duboko u sebi osjetio da je poniznost jedini pouzdan oslonac u duhovnomu životu.

Poslije toga putovanja gadno sam se prehladio i tri dana preležao na peći kod oca Nikite. A ocu Rafailu ništa nije bilo, nije čak ni kihnuo.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Nesveti sveti i druge priče”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.