Kad mi je bilo sedam godina, mislio sam: moj je otac najpametniji čovjek na svijetu.

Kad mi je bilo četrnaest godina, rekao sam prvi put: ni moj otac ne zna sve.

Kad mi je bilo dvadeset godina, rekao sam ocu pred svim ukućanima: ti si, oče, ostario, ja to znam bolje od tebe.

Kad mi je bilo trideset godina, uvidio sam da ni ja ne znam sve.

Kad mi je bilo četrdeset godina, uvidio sam da otac ipak zna više od mene.

Kad mi je bilo pedeset godina, uvidio sam da otac sve zna bolje nego ja.

Danas mi je šezdeset godina, i opet mislim i vjerujem da je moj otac najpametniji čovjek na ovom svijetu.

Uvijek će mi biti žao što nisam znao procijeniti i iskoristiti veliku mudrost svojega oca.

Blago djetetu koje bude barem toliko pošteno prema svojim roditeljima.

Gornji tekst je preuzet iz knjige “Primjeri za propovijedi i kateheze” u izdanju UPT-a o kojoj više možete saznati ovdje.