Kad je sveti Bruno bio na školovanju u Parizu, dogodio se ondje ovaj strahoviti događaj: Umro je čovjek kojega su svi držali za veoma pobožna i učena. Svi su smatrali da se on smrću samo preselio iz ovoga života u Božje Kraljevstvo. No Božji su sudovi drukčiji negoli sudovi ljudski.

Prije nego će ga ukopati, po običaju ga odnesu u crkvu gdje će se pomoliti za njegovu dušu. Kad su se nad otvorenim lijesom pjevale riječi: “Odgovori mi: koliko je opačina mojih, koliko je grijeha mojih”, usta mrtvačeva zavape groznim glasom: “Po pravednom sam sudu Božjem tužen!” Drugi dan kod istih riječi zavikne: “”Po pravednom sam sudu Božjem suđen!” Treći dan mrtvac strahovito zavapi: “Po pravednom sam sudu Božjem pogubljen!”

Sve je nazočne obuzeo silan strah. Sa strahom i trepetom pred Božjom pravdom napuste crkvu skrušeni i odlučni ostaviti se grijeha.

Svetog Brunu taj je strašan događaj, kojemu je i on prisustvovao, toliko potresao da je ostavio svijet da bi se brinuo za spas svoje duše.

 Gornji tekst je preuzet iz knjige “Primjeri za propovijedi i kateheze” u izdanju UPT-a o kojoj više možete saznati ovdje.