Reakcije ljudi na ono što ne razumiju i s čim se često u životu ne susreću, različite su, ali se sve mogu svesti pod zajednički nazivnik nerazumijevanja.

Ako nešto ne viđamo često, onda ili to zaobilazimo, ne želimo prihvatiti ili komentiramo na krivi način. Meni se to često događalo u radu s djecom s intelektualnim poteškoćama.

Jedna od težih situacija koje sam doživjela, zbila se kad sam sa skupinom “većih” korisnika htjela ući u autobus na Britanskom trgu. Tu je na stajalištu stajala jedna dama sa šeširom, koja je glasno negodovala zašto se vozim s ‘”tom” djecom u busu s putnicima. Moram priznati da sam se iznenadila i da se u prvi tren nisam snašla. Mislila sam da s gospođom nešto nije u redu. Shvatila sam da dama živi u nekom bivšem vremenu kad se znalo “tko je tko” i tko se s kim smije družiti. Odgovorila sam joj da je šteta da se takva dama vozi s priprostim pukom kad na raspolaganju ima taxi.

U busu kojim sam svaki put putovala na posao, vozio se i dečko koji je odudarao od svojih vršnjaka time što mu je ponašanje bilo na nivou petogodišnjaka. Skupina srednjoškolaca ismijavala ga je svako jutro. On to nije uzimao za zlo, jer nije razumio o čemu se tu radi. Meni je bilo teško sve to gledati i slušati, ali sam bila svjesna da ne bih mnogo postigla da se umiješam. Bilo ih je mnogo i, onako udruženi, samo bi me ismijali. Ne znam je li to smetalo i ostale putnike, ali nitko nije reagirao. Smišljala sam kako prekinuti takvo ponašanje.

Zapamtila sam kako se prezivaju ti dečki, a znala sam da kreću s prve postaje, te sam otišla do majke maltretiranog dečka. Ona je otišla u obitelji čija imena sam navela, roditelji su porazgovarali sa svojim sinovima i maltretiranje se prekinulo. Dapače, dečki su iduće jutro sjeli do mene i zanimali se što se dogodilo maltretiranom dečku da se tako ponaša. Rado sam im sve objasnila i pozvala ih da se upoznaju s njegovim prijateljima, te da vide što sve oni znaju i umiju.

Putovali smo na more, na ljetovanje. Bilo je to ono vrijeme kad se putovalo starom cestom i kad je obvezno stajalište bilo u Severinu na Kupi. Naši korisnici izašli su iz busa na kraći odmor. U isto vrijeme, iz pravca mora, zaustavila su se dva autobusa učenika četvrtih razreda, koji su se vraćali iz Novog Vinodolskog gdje su imali tzv. školu u prirodi.

Bili su dobro raspoloženi i zadirkivali su se na način kako to već djeca te dobi rade.

Neke od njih privukla je naša skupina, te su ih napadno promatrali a jedan dječak, koji je prednjačio u nepodopštinama, glasno je komentirao: “Da sam ja takav, ja bih se ubio.” Pogledala sam ga i rekla mu da bi i on, ne daj Bože, mogao biti “takav”, na što je on tada ponovio: “Ja bih se ubio.”

“Ne bi se ti ubio”, rekla sam ja.

“Bi, bi…”, ponavljao je tvrdoglavo.

“Ja ti kažem da ne bi. Pogledaj ove ljude! Kako izgledaju? Vidiš li na njihovim licima da su nesretni?”

“Ne vidim, ali ipak bih se ubio”, bio je uporan moj sugovornik.

“Kažem ti da ne bi iz jednostavnog razloga što ne bi ni znao da si drugačiji.”

“Eto, ja već dugo radim i ne primjećujem da su ti ljudi drugačiji. Kad su sretni, vesele se, kao npr. sada, kad su tužni, plaču, kad ih nešto ljuti, ljute se… kad su gladni, jedu, kad su umorni, spavaju, kad nekog vole, onda to jasno izražavaju… Radiš li i ti isto u sličnim situacijama? “Da, da, da…”, čulo se puno cvrkutavih glasića oko mene.

“A kako bi nam se moglo dogoditi da budemo kao oni?” zacvrkutao je jedan glasić.

“Razlozi mogu biti razni, može to biti teža automobilska nesreća ili bolest zvala meningitis i mnogo drugih je razloga koji mogu dovesti do slabijeg intelektualnog funkcioniranja.

Pa vi ste u drugom razredu trebali učiti o tome. Jeste li posjetili koju školu ili dom? Jesu li vam učiteljice govorile o različitostima među ljudima?”

Po upitnim pogledima, vidjela sam da se ovako važna tema nije obradila na djeci pristupačan način. Znam da ta nastavna jedinica postoji u prirodi i društvu, ali očito nije obrađena onako kako bi trebala biti. Znam da sam se čudila i pitala se kako su u udžbeniku autori prikazali osobe s invaliditetom. Potpuno nestručno i ponižavajuće za takve osobe. Tko nam kontrolira što i kako uče djeca?

Sagnula sam se do dječaka i tiho ga upitala: “Onda, bi li se ubio da si takav?”

Tiho je odgovorio: “Ne bih.”

Anamaria Glorinić

S dopuštenjem preuzeto iz časopisa Book