Ona je to već odavno, kao i samo kršćanstvo. Ne­moćno i zlovoljno je promatrala moćan renesansni pokret; to je bilo doba velikih otkrića, ne sa­mo Amerike nego tiska, prirode, moći razuma i naročito nevinosti čovjeka, oslobođena dogmats­ke stege i opsjednutosti grijehom. Stoljeće prosv­jetiteljstva vidjelo je kako se Crkva od njegovih oluja zaklanja u sjenu, izuzevši neke svećenike otvorena duha za nove ideje o slobodi, jednakosti i bratstvu; ona je osudila francusku revoluciju bez da je shvatila kako je revolucija označila konač­no rušenje stare političke teologije prijestolja i ol­tara, kako je dokrajčila vertikalne hijerarhije, uvela sustav horizontalnih odnosa suvremenih dru­štava. Ona se pridružila demokraciji tek nakon dugoga opiranja, zapravo prekasno da bi se moglo povjerovati u njezinu iskrenost. Ako se i dogodi da dotakne povijest, ona nikad u nju ne ulazi i naj­češće ide za njom proklinjući. Još i danas ona po­kušava ometati napredak znanosti, osobito biolo­gije i medicine. Ona ne živi sa svojim vremenom.

MEĐUTIM…

Ona traje.

Istina je ako kršćanske Crkve i imaju ″riječi života vječnoga″ (Iv 6,68), one nemaju uvijek riječi za svag­dašnji život. Raskorak koji se zapaža između njih i svijeta je neizbježan: one su nekako u slič­nom položaju u kojem je, u Starom zavjetu, bio ži­dovski narod koji je otajstvom svojega Saveza ho­dio usred susjednih neznabožačkih naroda. Rene­sansa je bila iznimno sjajan kulturni fenomen, ali u dubine ljudskoga srca religija prodire puno dublje nego kultura, ona doseže ono tajanstveno mjesto gdje biće postaje svjesno samoga sebe, pita se o životu i smrti te u tami razmišlja o nadi i oča­ju, o bitku i ništavilu. Francuska revolucija nije nikad namjeravala odgovarati na tu vrstu pitanja. Ona je i nastala, govorio je Chesterton, ″s poludjelim kršćanskim idejama″. Ili s ″urazumljenim″ kršćanskim idejama, to jest odijeljenima od njiho­vih radosnih težnji za blaženstvom i vječnosti.

Za slobodu savjesti, koja je prva među sloboda­ma, kršćani su umirali u rimskom cirkusu; jedna­kost pred Bogom koja jedina ne podnosi nikakve iznimke s obzirom na pravo ili čine, bila je za njih očigledna, nije joj izbjegao niti sam car, čijim se li­kovima nisu htjeli klanjati; što se tiče bratstva, ­″ono se kod nas – piše Tertulijan – trajno provodi, jer nama je sve zajedničko osim naših žena, jedino što pogani rado izmjenjuju″. Vrjednote revolu­cionarnoga gesla (sloboda, jednakost, bratstvo) ­kršćanskog su podrijetla i Crkva bi ih bila bez sumnje lakše prepoznala da prva (sloboda) nije bila tako brzo poništena progonstvom, druga (jednakost) samovoljnim odlukama komiteta, a treća (bratstvo) – giljotinom.

Sporost Crkve da ″prima″ demokraciju jednaka je samo sporosti demokracije da prima Crkvu. Početkom stoljeća postojalo je pravo natjecanje u uzajamnom nerazumijevanju između religije i po­litike. Župnik bi vjernicima određivao kako će glasovati, a časnik koji bi išao na misu zaradio bi ukor. Kasnije se Crkva sjetila da njezino kraljevstvo nije od ovoga svijeta, premda se na ovom svijetu njeguje nada u njega, a demokracija je zaboravila svoje metafizičke korijene, ali se držala moralnih načela koja su u temeljima njezine zakonitosti, među kojima je i načelo da se jednako dostojanstvo treba priznati svim ljudima. I to načelo, najma­nje sporno među njima, također ima kršćansko nadahnuće.

Prigovor da Crkva sprječava napredak znanosti i medicine bit će razmotren među pitanjima koja se odnose na bioetiku.

Poziv za ″ulazak u povijest″ koji se povremeno upućuje Crkvi, s govornice zvuči primamljivo i vara­vo. ″Ući u povijest″ – znači li to boriti se u morna­rici Nelsona ili u vojsci Napoleona? I što je, napokon, ta Povijest, o kojoj se govori kao o nekoj vrsti božanstva, kao o kćeri Evolucije, majci Napretka, nepogrješivoj – iako slijepoj, i koja kao da nadlijeće ruševine naših ratova i ludorija, navješ­ćujući raspjevanu sutrašnjicu u ime onih prekjučerašnjih dana što plaču ili nekadašnjih vremena što mumljaju u svojim špiljama? U vrijeme evanđelja povijest je bio car Tiberije i sve su oči bile uprte u Rim. Tko bi uopće svratio pozor­nost na rođenje maloga djeteta u okolici Betlehe­ma, negdje u zaklonu neke pećine? To je bio događaj posve suprotan onome što mi nazivamo ″događaj″. Čovjek ne pazi dosta na Božju smotrenost i njegovu težnju da prođe nezapažen.

Što se tiče izraza ″živjeti sa svojim vremenom″ – to je jedna od onih formula što su smišljene da nam općenito posluže kako bismo prikrili svoje odricanje od morala ili malaksalost naše borbeno­sti. Da je Krist ″živio sa svojim vremenom″, nema sumnje da bi njegova pustolovina završila s manje boli; zapravo, ne bi ni bilo nikakve pustolovine. Um­jesto da se onako žestoko opirao ustaljenim ideja­ma, njegova bi govornička vještina, tekući veličanstveno u smjeru konformizma, zadivila Veliko vijeće, bio bi zapažen, bio bi okružen obzirnošću, čak bi ga Poncije Pilat pozvao na koktel. Ukratko, on bi ušao u našu povijest, ali mi nikad ne bismo ušli u njegovu.

Danas je jasno na Istoku, ondje gdje sunce i izlazi, da će religija preživjeti sve sustave. ″Istina će vas osloboditi″ (Iv 8,32), kaže Krist. Ta je riječ potresno točna. Slično kao što ne treba puno plutonija za jednu atomsku bombu, tako i najmanje istine imaju nezamislivu eksplozivnu snagu. Bilo je do­voljno priznati neke istine u carstvu laži da bi se to carstvo počelo raspadati. A Crkva je po evanđelju povezana s istinom. Ona se vremena ne tre­ba bojati. Evanđelje nije tek preživjelo. Ono nije ni­kad ni dostignuto.

André Frossard (preuzeto iz knjige “Bog u pitanjima”)

[facebook]Želiš li i dalje biti na izvoru dobrih informacija – klikni like[/facebook]