Osobno smatram da se nikako ne smije odijeliti pravi humor od vjere. Zagledajući u životopise svetaca, svaki od nas primjećuje njihovu raspoloženost za humor. Svatko tko se približava Istini, ostaje u njezinu ozračju. Svatko tko stvarno živi svoju vjeru, uvijek je sklon i poticati druge na radost. Ne smijemo nikako zaboraviti da je upravo radost dar Duha Svetoga. Govoreći dakle o vjeri, trebamo spomenuti i humor koji je vrlina svoje vrste.

Bog je bezgranično milosrđe. On prašta sve grijehe, ukoliko se iskreno za njih kajemo. Kralju je Davidu oprostio njegov preljub i ubojstvo, oprostio je cariniku, koji je inače bio izdajica svog naroda i pohlepan, oprostio je sve grijehe zločincu na križu. No, postoji ipak nešto što onemogućuje Bogu razlijevanje svog milosrđa, a to je tvoja ozbiljna nadutost, to da se držiš visoko i imaš visoko mišljenje o sebi. Tada kao da Bog spušta ruke. Tvoja ozbiljnost je za njega smiješna i apsurdna. U drugom Psalmu čitamo: Smije se Onaj koji stanuje na nebu (Ps 2,4). Kada promotriš sebe u svjetlu vjere, zamijetit ćeš da su svi tvoji zahtjevi, pokušaji biti ozbiljan ustvari smiješni. Tom držanju iznad sviju, vlastitoj važnosti, suprotstavlja se vrlina humora. Ona se pokazuje potrebnom, kako bi u nama rasla vjera kao gledanje svijeta u pravom svjetlu i pravom odnosu. Humor je gledanje svijeta na razini apsurda i nestvarnosti. Postoji čak i zaštitnik humora, sveti Toma More, kojeg prepoznajemo u literaturi autora: G.K. Chestertona, C.S. Lewisa, B. Marshala, F. Sheeda i dr.

U XVII. stoljeću, hereza jansenizma je postala velika poteškoća u življenju vjere. Jansen je smatrao da se zbog istočnoga grijeha ljudska narav potpuno pokvarila i postala je potpuno opsjednuta strastima. Prema jansenizmu Bog jedino dijeli svoju milost onima, koje je posebno izabrao. Stvorili su rigorozne uvjete, koje je bilo jako teško zaobići, među ostalima za svetu pričest. Ako je netko želio primiti svetu pričest, morao je posjedovati posebno stanje, koje prosječan kršćanin nije posjedovao. Sveta je pričest postala više poput nagrade za vrlinu, a ne hrana koja učvršćuje vjeru i ljubav. Ljudi su se počeli bojati Boga, te su samo neki išli na svetu pričest. Boga su predstavili kao okrutnog oca bez samilosti, okrutnog i bezobzirnog sudca. Kršćanin si prema njihovu nauku ne bi nikad smio dozvoliti radost. Njegov bi život trebala nadvladati tuga koja proizlazi iz vlastitih grijeha. Poglavari u nekim samostanima branili su svojim učenicima smijanje – ni smiješak nije dobrodošao. No, jansenizam je papa odbacio. Ali njegove učinke osjetila je još sveta Terezija od Djeteta Isusa, koja je morala moliti svoju poglavaricu da se smije često pričešćivati. Negativan učinak jansenizma je – a koji se pojavljuje također u našem duhovnom iskustvu – nezdravi strah pred Bogom, u kojemu vidimo nemilosrdnog suca koji ne zna praštati, pa i mi na kraju ne znamo praštati, niti voljeti druge oko nas.

No, kršćanska se vjera najviše odražava u radosti otkrivanja osobne ljubavi Boga, s kojom uvijek možemo računati, povjeriti joj se bez straha. Vjera proživljavana na takav način tjera dramatizam fatalizma također prema osobnom zlu, koje naše kajanje može promijeniti u sretnu krivicu. Radost koja izvire iz vjere je poput zrake Božje ljubavi. Jer to ti zapravo vjera kaže: nasmij se, budi radostan. Upravo vjera dozvoljava ti osmjehnuti se Bogu, radovati se njegovoj ljubavi, a sebe tretiranog previše ozbiljno, gledati s distancom. Krepost humora omogućava ti uništiti otrov tuge koju sotona pokušava uliti u tvoju dušu, te ukoliko želiš reducirati suvišnu brigu za sebe samoga, omogućuje ti život pun radosti, koja izvire iz žive vjere.

Humor kao egzorcizam

Krepost humora, poredanje te gledanje svijeta u kategoriji apsurda, je religiozan zahvat koji može imati vrijednost egzorcizma. (prema T. Dajczeru). Kada se boriš s napadima, iskušenjima, valovima napornih misli  koje te mogu jako umoriti, nemoj računati na vlastitu snagu intelekta u borbi sa sotonom koji je otac takvih pomutnji, nego mu se pokušaj rugati, omalovažavati. Upotrijebi taj egzorcizam, koji je religiozan osjećaj – vrlinu humora. Rugajući se đavlu upravo odbacuješ njegovu napast na najučinkovitiji način. Ismijani Sotona je najjače poražen, zato što je on smrtno ozbiljan, te se jako boji ruganja, zato je prisiljen otići od tebe.

Kršćansko dobro raspoloženje, odnosno humor, omogućava ti također nadvladati još jednog neprijatelja koji se zove Ja. Vlastito ja je također idol – smrtno ozbiljan, nedodirljiv, nepristupačan i sebi i drugima. Ne može ga se dotaknuti ni rugati mu se, ne može ga se povrijediti ni kritizirati. Humor u borbi s njim postaje religiozan zahvat i čin vjere, kada gledajući sebe pokušavaš primijetiti to vlastito ja u pravom svjetlu: Uistinu, ja sam zapravo ništa! Zašto onda pravim od sebe centar svijeta, zašto svoje vlastite stvari smatram najbitnijima na čitavome svijetu, zašto tako teško podnosim svoje padove i neuspjehe – i tako sam smrtno ozbiljan? Ipak bi bilo dobro sve to pogledati s mrvicom blagosti, kako bismo nadalje primijetili da sve to s čime se opterećujem, čega se bojim, za što brinem, je uistinu smiješno prema toj jedinoj stvarnosti koja je Bog.

Kršćanski je humor religiozan zahvat skidanja idola tvoga osobnog ja s prijestolja. Kada primijetiš komičnost situacije kada tvoje ja sjeda na prijestolje, tada će se bar neko vrijeme te situacije činiti smiješnima i bezopasnima. Bit će demaskirana tvoja oholost, ismijano i demaskirano sve to, što te prije sprječavalo u duhovnom razvoju, pa je bilo i izvor nemira i straha. Stoga religiozan zahvat humora ima također veliku ulogu u zadržavanju psihičke ravnoteže.

Prah i prašina

Pojam humora je upravo religiozan zahvat kroz koji si možeš reći: vidi koliko si malen i koliko si nedosljedan, brineš se za svaku glupost, imaš toliko briga, uništavaš svoje zdravlje, a to sve je prah i smeće, pa će se na kraju pokazati da ne vrijedi ništa. Pokušaj pogledati sebe u svjetlu vjere, pokušaj se šaliti na vlastiti račun. E, to će biti teško, jer krepost humora zahtjeva ponekad i heroizam, no s druge pak strane olakšava ti postavljanje pravim redoslijedom dvije stvarnosti: Boga i tebe, a istim čisti sebičnost i jača tvoju vjeru: „ Pokazat ću ti  da je u tvom životu uistinu najbitniji samo Bog. Zato ne pravi od sebe centar svijeta. Pogledaj sebe kao na maleno zrnce pijeska – tako malo ništa, za koje se zapravo ne vrijedi brinuti, uznemirivati. Moli se, sestro, da bi zrnce pijeska postalo element osjetljiv jedino na Isusov pogled“.

Kršćanka raspoloženost za humor oslobađa me od samoga sebe. Jer sasvim drugim očima gledamo sve što se oko nas zbiva i priznajemo da nema smisla previše se brinuti oko nekih stvari, a na poseban način za samoga sebe – sve okolo je smiješno – no izuzetak je Bog, te moj pristup njemu. Humor ti pomaže demaskirati lažne vrijednosti. Tvoj posao, planovi, politika, te sve to što se zbiva u tvojoj okolini, sve to je na kraju u usporedbi s Bogom – zapravo ništa, odnosno prah i prašina. U takvom okviru možemo pogledati obraćenje svetoga Franje iz Asiza. Kada je bacio sve pred noge svoga oca, kako bi pošao za Isusom, tada se odjednom osjetio slobodan, a čitav se svijet okrenuo preko noći – rekli bismo naopačke. „Tko je uvidio cijeli svijet viseći na dlaci Božanskog milosrđa, taj je uvidio čitavu istinu.(…). Tko je imao viđenje svog zavičaja okrenutog naopačke, taj je gledao na pravi način(…). Svijet svetoga Franje je bio Asiz, gradić opkoljen kanalom, zidinama i obrambenim kulama. Ondašnje društvo Asiza je bilo jedna ozbiljna piramida, nekoliko međusobno povezanih grupa. Ozbiljni oci grada, ozbiljna gospoda, građanstvo, seljaci. Odjednom, taj se svijet okrenuo preko noći, te je u očima svetoga Franje postao nešto smiješno i malo značajno. Dovoljna je bila jedna gesta, zbog koje bi taj ozbiljni Asiz, ozbiljnih otaca, gospode jednostavno propao. Sve to gledano očima sveca na osovini apsurda, postalo je prah i prašina. Pred Bogom su se ljudski napori i vlast pokazali jako smiješnima i malo značajnima. Franjo je shvatio, što je zapravo jedna jedincata stvarnost za koju se vrijedi žrtvovati i živjeti – Bog i njegova volja. Nikada se ne smijemo smijati Božjoj volji, nju treba voljeti. Treba se s dječjim ufanjem držati toga što je jedino važno.

Apsolutna ozbiljnost i važnost u većini slučajeva je razlog griješenja. Griješiš, jer si toliko važan. Odbacivanje naše nadutosti u okviru kršćanskoga humora, piše Walter Kasper, osposobit će nas za „vedro te istinito ljudsko postojanje“.

Humor nam pokazuje smiješnost naših doživljaja samih sebe, te pretenzija kako bi nas drugi trebali vrednovati (na pretjeran način). Manjak humora, te prateća ga razdražljivost je jedna od najozbiljnijih optužbi prema kršćanima.

Farizeji su bili smrtno ozbiljni. Bili su pretjerano samouvjereni, što se tiče svoje važnosti u društvu i značenja u duhovnom životu, a isto su jako bili navezani na vlastitu viziju svijeta i Boga, tako da su na sve optužbe reagirali s agresijom. Farizeizam je zapravo suprotnost poniznosti i jednostavnosti, koja odlikuje ljude koji žive u istini o samome sebi. Farizeizam je također nešto suprotno od onoga što znači biti Božje dijete, koje priznaje vlastitu slabost i zato je slobodno od osjećaja nadute važnosti. Zaista, i grijeh protiv Duha Svetoga je kada čovjek ne želi priznati istinu o sebi, nego sam sebi laže.

Nadnaravni smisao za humor dozvoljava nam primjećivati ljudsku i božansku stvarnost u pravom svjetlu, omogućava nam držati veću distancu prema zbivanjima i prema samome sebi. Upravo tu distancu postižemo zahvaljujući kreposti humora, koja nam omogućava živjeti po evanđelju, te dozvoljava primijetiti da vlastiti ponos, vlastiti život nisu najbitnije stvari na svijetu. Dozvoljava ti izbjeći suvišne brige, opsjednutost poslom, trčkaranja, kako bi začuo Isusov poziv, da samo ti je jedno potrebno (Lk 10,42). Zahvaljujući humoru, neuspjesi i gubici nisu životne nedaće, a poduprta humorom, vjera te može izvesti na vrhunce evanđeoske slobode, o kojoj nam govori sveti Pavao (1 kor  7, 29-31). Sveti Ivan od Križa nas potiče: Nastoj kao da su sve stvari na ovome svijetu ništa za tebe i ništa za druge.

Većina grijeha protiv bližnjega proizlazi upravo iz toga da se uvijek osjećamo nezadovoljni, povrijeđeni. A to je zato što smo u svojoj srži – u centru svoje osobe jako osjetljivi, pa malo u tome i pretjerujemo. Svi oni koji se upravo tako i osjećaju trebaju vrlinu humora, koji će ih osloboditi. Da znamo reagirati na te različite sporne situacije, konflikte s humorom, da si malo dozvolimo da se i drugi nama smiju, kako bi u nama narasla naša poniznost, vjera i ljubav. U svjetlu vjere vrijedi samo i jedino stvarnost kojoj se ne smije rugati ili ismijavati, a to je Bog.

Pokušaj se svaki dan nasmiješiti sam sebi, priznaj da su drugi bolji od tebe, zahvaljuj – sve to će te učiniti raspoloženijim za život u zajedništvu, među ljudima, pomaže ti sve više shvatiti što zapravo znači darivati samoga sebe.

Zaštitnik vrline humora

Kod svetaca je krepost humora bila jako česta, te je dostizala najveći stupanj heroizma, čak i u času trpljenja ili smrti. Sveti Toma More, sveti čovjek, no ipak čovjek, koji je proživljavao, kao svatko od nas, strahove koji su se rađali u psihofizičkoj sferi, od kojih nitko nije bio slobodan, čak ni sam naš Spasitelj, sa sigurnošću se bojao svih tortura i trpljenja koje su mu najavili. Kasnije su torture zamijenili odrubljivanjem glave. Prije nego što je stavio glavu pod giljotinu, prišao je svome sinu koji je plakao, te ga je molio za blagoslov. Atmosfera je bila jako ozbiljna, teško podnošljiva. No, potreban je ipak bio religiozan zahvat humora. Toma More je rekao jednom časniku koji je predvodio egzekuciju: Časniče, pomozite mi popeti se, natrag ću moći sam. Evo raspoloženja u tragičnoj situaciji, u času vlastite smrti.

Kralj Henrik VIII. mu je zabranio progovoriti, jer se zna da čovjek s humorom može svašta kazati. Dakle, nije bilo nikakvog govora, a osuđenik je pokleknuo, te izmolivši molitvu rekao krvniku s vedrim licem: Napuni se duhom, čovječe, te se ne boj ispuniti svoju dužnost. Moj je vrat vrlo kratak, pazi dakle kuda udaraš, da ne izgubiš svoje dobro ime. Bile su to zadnje riječi Tome koji je čak u času smrti zračio vrlinom humora. Znao se našaliti samome sebi. Stavio je vlastite stvari, čak i svoju smrt na osovinu apsurda. Jer ipak pred Bogom, jedinom vrijednošću, čak ni smrt nije bitna. Trebalo je stvarno imati dušu djeteta, čvrsto držati očevu ruku, te se šaliti čak i prije vlastite smrti.

p. Arek Krasicki CSSp


MOLITVA SV. TOME MORA

Daj mi, Gospodine, tjelesno zdravlje
i smisao da ga
što bolje čuvam.

Daj mi , Gospodine, svetu dušu
da u oku zadrži sve što je dobro i čisto,
da se ne da potresti zlom
nego da uvijek nađe načina
kako će stvari staviti u red.

Daj mi dušu
koja izbjegava dosadu,
koja ne pozna mrmljanja,
uzdisanja i jadikovki.
Ne dopusti da se odveć brinem
oko onog što bi uvijek htjelo rasti,
a zove se „ja“.

Gospodine, daj mi smisla za humor.
Daj mi milost da mognem razumjeti šalu,
upoznati malo sreće u životu,
i s drugima je dijeliti.

Bitno.net