Iskustvo Božića za svece je iskustvo poniznosti, koje postaje prihvaćanje ljubavi, a onda i preplavljivanje radošću.

Mali Isus

Terezija iz Lisieuxa u Rukopisu A pripovijeda da se jednog Božića u njoj dogodilo obraćenje. Bilo je to za Božić 1886. godine, godinu dana prije njezina hodočašća u Loreto i u Rim. Što se dogodilo toga Božića? Terezija priča: »Trebalo je da dragi Bog učini malo čudo da bih ja postala velika u jedan čas, i to je čudo učinio na nezaboravni dan Božića. Te je sjajne noći, koja obasjava slatkoću Presvetog Trojstva, Isus, slatko Djetešce od jednog sata, pretvorio noć moje duše u bujicu svjetla… Te noći, kad je htio da postane slab i da trpi za moju ljubav, On me je učinio jakom i hrabrom, naoružao me svojim oružjem, i poslije te blagoslovljene noći nisam nijednom bila poražena u boju, nego sam naprotiv išla od pobjede do pobjede i počela, da tako kažem, ‘stupati putem diva’.«3

Paradoksalan je taj govor Terezije iz Lisieuxa. No što se zapravo dogodilo toga Božića? O tome pripovijeda ona sama. Nakon ponoćke vratili su se kući. Terezija je bila najmlađa kći, miljenica sviju, napose tatina miljenica. No otac je te noći bio umoran. Došavši kući nije bio raspoložen promatrati radosnu djevojčicu kako otvara darove. Stari tata Martin pritom reče: »Sreća da je to posljednja godina.« Tereziji su se te riječi zasjekle u srce i gotovo je zaplakala. Nekoliko godina nakon tog događaja Terezija o tom piše: »Ja se tada uspnem stubama da odložim šešir, a Celina, poznavajući moju osjetljivost i videći sjajne suze u mojim očima, htjede također zaplakati, jer me je veoma voljela i razumjela moju tugu. Ona mi reče: ‘Terezijo, nemoj silaziti dolje, bit će ti vrlo teško pogledaš li odmah u svoje cipele.’« Ali Terezija nije više bila ista, Isus je promijenio njezino srce! »Zadržavajući suze, siđem brzo dolje, i susprežući kucaje srca uzmem svoje cipele, stavim ih pred tatu i veselo izvadim sve darove pokazujući se sretna kao kakva kraljica. Tata se smijao, postao je ponovno radostan, a Celini je bilo kao da sanja!…« Nasreću, to je bila slatka stvarnost, mala Terezija našla je ponovno duševnu jakost koju je izgubila u dobi od četiri i pol godine, i imala ju je sačuvati zauvijek! »U toj svijetloj noći započe treće razdoblje moga života, najljepše od svih, najpunije nebeskih milosti.«4 Što se dogodilo? Terezija je izišla iz malog zatvora svoje sebičnosti, postala je ponizna i bila je ugodno iznenađena doživljenim iskustvom Božića. I sve se promijenilo u njezinu životu: »Osjetih kako ljubav ulazi u moje srce, osjetih potrebu da zaboravim sebe kako bih sijala veselje, i otada sam bila sretna!«5

[facebook]Želiš još ovakvih članak? Klikni like![/facebook]

To je iskustvo Božića: iskustvo poniznosti, koje postaje prihvaćanje ljubavi a onda i preplavljivanje radošću.

Charles de Foucauld, veliki svjedok Božji, ubijen je u krajnjem poniženju u saharskoj pustinji 1. prosinca 1916. godine. Pa ipak je on jedan div. Ovako je molio u pustinji: »Gospodine, htio bih Ti se približiti, ali koliko god se ja učinio posljednjim, vazda ću biti pretposljednji, jer si Ti sebe stavio na posljednje mjesto. Tvoj je život bio neprestano silaženje, silaženje, silaženje, jer Ti si ljubav, a ljubav želi darivati, ljubav je ponizna, ljubav je siromašna.« I tako je i živio. Njegov je život bio pjesma betlehemskoj poniznosti i nazaretskoj jednostavnosti.

Dana 25. siječnja 1908. godine na drugoj strani omotnice nekog pisma zapisao je: »Siromaštvo, umanjivanje, ponižavanje, napuštenost, progonstvo, patnja, križ, sredstva su kojima se On služio u jaslicama, u Nazaretu, na križu… Evo našeg oružja, oružja našega božanskog Zaručnika, koji od nas traži da dopustimo da u nama nastavi živjeti, On jedina Ljubav, jedini Zaručnik, jedini Spasitelj i također jedina Mudrost i jedina Istina. Nećemo naći ništa boljega od onoga što je On našao, a On nije prevladan… Slijedimo taj ‘jedini uzorak’; na taj smo način sigurni da smo u pravu, jer ne živimo više mi, nego On živi u nama; naši čini nisu više naši bijedni ljudski čini, nego Njegovi božanski učinkoviti čini.« A 1909. godine, na povratku iz Francuske, ovako je razmišljao: »Moj treba biti apostolat dobrote. Kad me ljudi vide, moraju reći: ‘Budući da je ovaj čovjek dobar, njegova religija mora biti dobra.’ Ako me upitaju zašto sam dobar i strpljiv, moram reći: ‘Zato što sam sluga Onoga koji je mnogo bolji od mene. Kad biste samo znali koliko je dobar moj Gospodar Isus!’ Htio bih biti dovoljno dobar da se kaže: ‘Ako je sluga takav, kakav li će tek biti Gospodar!’«

Ova predivna duhovnost rođena je u trajnom pohađanju betlehemskog otajstva.

Dana 21. listopada 1992. godine umirao je mladi redovnik u samostanu u mjestu Monteveglio, blizu Bologne. Nitko se možda ne bi spomenuo tog događaja, no novine su se time pozabavile donijevši vijest naslovljenu Redovnik umro od side. I uistinu je umro od side. Ali koja je njegova priča? Taj je mladić rođen 1948. godine u Modeni. Kao dvadesetogodišnjak (1968.) napustio je svoj dom i započeo pustolovinu koja je za mnoge mlade tih godina bila dramatična; upao je u drogu i u pomodarstvo istočnjačkih religija, išao svijetom od jednog mjesta do drugog, završio u zatvoru. Izišavši iz zatvora, ponovno je upao u drogu. Godine 1986. stiže presuda: zaražen je HIV virusom i u završnom je stadiju! Očajanje! Mladić se povjerio: »Htio sam moliti, ali kome sam se mogao moliti? Ni u koga nisam vjerovao, kome sam mogao ispripovjediti svoju muku? Kome sam mogao povjeriti svoje očajavanje?« Prišao mu je jedan redovnik, don Umberto Neri. Mladić mu reče: »Očajan sam«; a redovnik njemu: »Dođi k nama, ako hoćeš; siromašni smo, ali ima mjesta za još jednog siromaha.« Mladić odgovori: »Dolazim!«

Ušao je u redovničku zajednicu. Nitko ga nije pitao otkuda dolazi, što je učinio, zašto je bolestan, zašto je na to spao. Zajednica mu se predstavila moleći. U jednom trenutku, nakon nekoliko mjeseci pozorna promatranja, mladić je pred svima povikao: »Shvatio sam, Isus je Bog, jer samo ako je Isus Bog može se objasniti vaš život: siromašni ste a sretni, ponizni ste a sretni, siromašni ste i ponizni a mene ste prihvatili s velikom ljubavlju.« I obratio se. Šest je godina živio u toj zajednici. Godine 1992. umro je, a neposredno pred smrt je povjerio: »U Crkvi ima toliko grijeha; prije sam to gledao izdaleka, sada to vidim izbliza. Međutim, u Crkvi je Bog, Crkva je Božja kolijevka i ja želim biti u toj Crkvi.« Na smrtnoj postelji dao je redovničke zavjete i nakon nekoliko minuta umro. Redovnik tek nekoliko minuta! To je čudo življena siromaštva, življene poniznosti na betlehemski način: poniznost i siromaštvo ovog su mladića priveli Bogu.

I mi također moramo biti Božja kolijevka. I mi trebamo postati mali Betlehem siromaštva i poniznosti da Bog mogne doći i roditi se.

Ovako je molio don Primo Mazzolari za jednoga od posljednjih Božića svog života: »Gospodine, ukloni mi iz duše strah od Tebe. Ukloni mi iz duše strah od istine. Ukloni mi iz duše strah od poniznosti. I kad mi budeš oduzeo taj strah, opazit ću da raj počinje ovdje dolje, jer onda kad se Tebe susretne započinje raj.«

Neka to bude i naša molitva: odmah!

Kardinal Angelo Comastri (Tekst preuzet iz jedne od najčitanijih duhovnih knjiga „Bog je ljubav“ o kojoj možete više saznati na linku ovdje.)