Jednoga proljetnog dana 1916. djeca su bila na paši u Chousi Velhi. Počela je padati kiša pa su se sklonili u špilju i molili krunicu na način koji su smislili kako bi brže završili i zatim se mogli igrati: „Prebirali smo zrnca govoreći samo: ‘Zdravo, Marijo; Zdravo, Marijo; Zdravo, Marijo!’. Kad bismo došli do kraja otajstva, nakon duže pauze izgovarali smo jednostavne riječi: ‘Oče naš!’. Tako bi, u tren oka, naš vijenac bio gotov!“[1]

Bilo je oko podne kad je, prema Lucijinu pripovijedanju, „snažan vjetar zanjihao stabla, a mi smo, kako je dan bio miran, podigli oči da vidimo što se događa. Tada smo vidjeli kako nam iznad maslinika lebdeći prilazi lik o kojem sam već govorila. Jacinta i Franjo nisu ga bili nikada prije vidjeli niti sam ja o tome s njima govorila. Malo-pomalo, kako nam je prilazio, razaznavali smo njegov izgled: mladić od četrnaest-petnaest godina, bjelji od snijega, velike ljepote, sunce je sjalo kroz njega kao da je od kristala. Kad je došao do nas, rekao je: ‘Ne bojte se! Ja sam Anđeo mira. Molite sa mnom’. Kleknuvši na zemlju, pognuo je glavu dok nije dotaknuo tlo, i rekao da tri puta ponovimo ove riječi: ‘Moj Bože! Vjerujem u te, klanjam ti se, ufam se u te i ljubim te! Molim te oprost za one koji ne vjeruju u te, ne klanjaju ti se, ne ufaju se u te i ne ljube te’. Zatim je ustao i rekao: ‘Tako molite. Srce Isusovo i Marijino pozorni su na glas vaših molitava.’“[2]

Nekoliko mjeseci poslije, kad je već bilo ljeto, troje djece bilo je u vrtu Lucijinih roditelja, blizu zdenca Arneiro. Dok su se igrali, ponovno su vidjeli anđela koji ih je opomenuo riječima: „Što radite? Molite, puno molite! Srce Isusovo i Marijino imaju s vama planove milosrđa. Neprestano prinosite molitve i žrtve Svevišnjemu!“ Lucija ga je pitala na koji način mogu prinositi žrtve, a anđeo je odgovorio: „Od svega što možete prinosite žrtve Bogu kao zadovoljštinu za grijehe koji ga vrijeđaju te kao prošnju za obraćenje grješnika. Izmolite mir za našu zemlju. Ja sam Anđeo čuvar Portugala. Iznad svega prihvatite i strpljivo nosite trpljenja koja će vam poslati Gospodin.“[3]

U oba ova slučaja, kao i u svim kasnijim Gospinim ukazanjima, Franjo nije čuo anđelove riječi, nego su mu ih ponovile djevojčice. Od toga su trenutka sve troje odlučili činiti pokoru i klečeći izgovarati molitvu koju su naučili.

Jednoga jesenskog dana vratili su se u špilju pred kojom im se anđeo bio ukazao u proljeće i ondje se molili. Iznenada su osjetili da su obavijeni snažnom svjetlošću i ugledali su anđela koji je u ruci držao kalež, a iznad kaleža lebdjela je hostija iz koje je kapala krv. Ostavivši hostiju i kalež da lebde u zraku, anđeo je kleknuo i čelom dotaknuo zemlju izgovarajući ovu molitvu: „Presveto Trojstvo, Oče, Sine i Duše Sveti, ponizno ti se klanjam i prinosim ti Predragocjeno Tijelo, Krv, Dušu i Božanstvo Isusa Krista, prisutna u svim svetohraništima svijeta, kao naknadu za sve uvrjede, svetogrđa i ravnodušnost kojima te se vrijeđa. Po neizmjernim zaslugama njegova Presvetoga Srca i Bezgrješnoga Srca Marijina, molim te za obraćenje ubogih grješnika.“ Zatim je anđeo ustao, uzeo u ruke kalež i hostiju, hostiju je dao Luciji, a njezinim je rođacima dao piti iz kaleža, govoreći: „Primite Tijelo i Krv Isusa Krista, kojega strašno vrijeđaju nezahvalni ljudi. Pružajte zadovoljštinu za njihova zlodjela i tješite našega Boga.“[4]

Foto: www.observator.tv

Nešto manje od godinu dana nakon toga trećeg ukazanja anđela, troje je djece prvi put ugledalo onu koju su u početku opisali kao „Gospođu“. Bila je nedjelja 13. svibnja 1917.: Lucija je netom navršila deset godina, Franjo je ubrzo nakon toga navršio devet (bio je rođen 11. lipnja 1908.), dok je Jacinta imala sedam (bila je rođena 11. ožujka 1910.). Troje malih pastira nalazilo se sa svojim ovcama na pašnjaku Cova da Iria, u zabačenom seocetu udaljenom otprilike dva kilometra. Kako bi im brže prošlo vrijeme, gradili su suhozid oko grma moita da ga zaštite od životinja tako da od njega, kad se razraste, mogu napraviti metle i odnijeti ih majkama. Iznenada ih je obasjalo snažno svjetlo, poput munje, tako da su u prvi mah pomislili kako trebaju skupiti stado i odvesti ga kući prije nevremena. „Nakon što su se spustili niz strminu još nekoliko koraka, odsjaj istog onog svjetla udario im je u oči i pomislili su da je to još jedna munja. Zato su još više ubrzali korak da što prije okupe ovce. No nakon još nekoliko koraka, otprilike na polovici padine, zaustavili su se, iznenađeni kad su iznad male česmine ugledali lijepu Gospođu, svu od svjetla.“[5]

„Ne bojte se, neću vas ozlijediti“, bile su prve njezine riječi koje su začuli. Zatim je Lucija počela razgovarati s njom, a taj je razgovor prepričala osobito u Četvrtom sjećanju (priređenom u jesen 1941.): „‘Odakle dolazite?’, upitala sam je. ‘Ja sam s neba.’ ‘A što želite od mene?’ ‘Došla sam vas zamoliti da dolazite ovamo šest mjeseci zaredom, trinaestoga dana u mjesecu, u isto ovo vrijeme. Tada ću vam reći tko sam i što hoću. A onda ću opet doći ovamo, po sedmi put.’ ‘Hoću li i ja ići u nebo?’ ‘Da, hoćeš.’ ‘A Jacinta?’ ‘Ona također.’ ‘A Franjo?’ ‘I on, ali mora izmoliti mnogo krunica.’“[6]

Tada ju je Lucija upitala za dvije djevojke koje su nedavno preminule i doznala je da je jedna već u nebu, a da će druga ostati u čistilištu do kraja svijeta (prema komentatorima, taj izraz ne treba uzeti doslovce, nego ga treba tumačiti kao dulje vrijeme). Zatim se razgovor nastavio: „’Hoćete li se prikazati Bogu kako biste podnijeli sva trpljenja koja vam on želi dati kao zadovoljštinu za uvrjede koje mu se nanose i kao molitvu za obraćenje grešnika?’ ‘Da, hoćemo.’ ‘Onda ćete morati mnogo trpjeti, ali milost Božja bit će vaša utjeha’. Dok je izgovarala te posljednje riječi, prvi je put raširila ruke, a u nas je udarilo snažno svjetlo, nekakav odsjaj koji je izlazio iz nje i prodirao nam u grudi i u najdublju nutrinu duše, tako da smo vidjeli sebe u Bogu koji je bio to svjetlo, vidjeli smo se jasnije nego što se vidimo u najboljem zrcalu. Tada smo, potaknuti nekim unutarnjim nagonom, pali na koljena i iz dna duše ponavljali: ‘Presveto Trojstvo, klanjam ti se. Bože moj, Bože moj, ljubim te u Presvetom sakramentu’. Nakon nekoliko trenutaka, Gospa je dodala: ‘Molite krunicu svaki dan kako biste izmolili mir u svijetu i kraj rata’. Zatim se počela polako uzdizati, uzlazeći u smjeru istoka, sve dok nije iščezla u beskrajnoj daljini. Svjetlost koja ju je okruživala kao da joj je otvarala put u nebeski svod, zbog čega smo znali reći da smo vidjeli kako se nebo otvara.“[7]

Po završetku ukazanja djevojčice su ispričale Franji ono što je Djevica rekla, jer on nije čuo ništa, a potom su cijelo popodne razmišljali o onome što se zbilo. Svako toliko Jacinta bi zanosno uzviknula: „Oh, kako lijepa Gospođa!“ Kada ju je pisac William Thomas Walsh 1946. upitao sliči li kip u svetištu u Cova da Iriji Gospi koju je vidjela, Lucija je prostodušno odgovorila: „Ne, ne puno. Kad sam je vidjela, razočarala sam se. Nekako je previše raskošna, previše vesela. Kad sam vidjela Gospu, ona je zapravo bila žalosna, rekla bih obuzeta sažaljenjem. No ne bi bilo moguće opisati Gospu i bilo bi nemoguće načiniti kip koji bi bio lijep kao ona.“[8]

Lucija je bila zabrinuta zbog Jacinte: „Čini mi se da mogu pogoditi: ti ćeš sve nekom ispričati“, ali Jacinta ju je uvjeravala da bude mirna. Lucija je ispripovijedala: „Sutradan je k meni dotrčao njezin brat i rekao da je Jacinta uvečer kod kuće sve ispričala. Ja sam je odmah prekorila, a Jacinta je saslušala optužbu ne rekavši ništa. ‘Znala sam da će tako biti!’, rekla sam joj. ‘Ali u meni je bilo nešto što mi nije dopuštalo da šutim’, odgovorila je sa suzama u očima. ‘Nemoj plakati i nemoj više nikomu govoriti ono što nam je rekla Gospođa’. ‘Ali već sam rekla’. ‘Što si rekla?’ ‘Rekla sam da nam je Gospođa obećala da će nas povesti u nebo!’ ‘Baš si to išla odmah reći!’ ‘Oprosti mi, više neću nikome ništa reći!’“[9]

Doista, malena je održala obećanje: kad je ondašnji fatimski župnik don Manuel Marques Ferreira potkraj svibnja pozvao troje pastira da ih ispita, Jacinta je pognula glavu i svećenik je uspio iz nje istisnuti samo dvije ili tri riječi, i to uz velike teškoće. Kad su se vratili kući, Lucija ju je pitala zašto nije htjela odgovarati župniku, a odgovor koji joj je dala upravo ju je razoružao: „Zato što sam ti obećala da više neću nikomu ništa reći!“[10]

No vijest se počela širiti i izazvala je vrlo različite reakcije. Jacintini i Franjini roditelji odmah su povjerovali u ukazanje, ali Lucijini su bili sumnjičavi, osobito je majka Maria bila vrlo gruba s Lucijom, obrušujući se na nju i riječima i udarcima: „Moraš reći ljudima da si lagala da ne budu prevareni i da ne gube vrijeme, i zato da ja ne gubim vrijeme. Ne mogu od njih ništa raditi.“[11] Djevojčica nije reagirala, plačući je odlazila do zdenca i razmišljala o Gospinim riječima koje su joj pretkazale brojna trpljenja. Mali su pastiri nakon toga počeli moliti cijelu krunicu i prikazivati žrtve.

 Gornji tekst je izvadak iz knjige Saveria Gaete “Fatima – cijela istina”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. 

[1] Luigi Kondor (prir.), Memorie di suor Lucia [Sjećanja sestre Lucije], Secretariado dos pastorinhos, 2005., vol. 1.

[2] Karmel u Coimbri, nav. dj., str. 40.

[3] Isto, str. 78.

[4] Isto.

[5] Sestra Lucija, Gli appelli del messaggio di Fatima, Libreria Editrice Vaticana, 2001., str. 115.–116.

[6] Luigi Kondor (prir.), nav. dj., str. 169.

[7] Isto, str. 170.

[8] William Thomas Walsh, Madonna di Fatima, Ancora – Nigrizia, 1965., str. 325.

[9] Luigi Kondor (prir.), nav. dj., str. 44.–45.

[10] Isto, str. 49.

[11] Karmel u Coimbri, nav. dj., str. 61.