Prije osam godina mediji su pisali o sestri Christini Scuccia koja je oduševila na talent showu “Voice od Italy”. Tada je pripadala redu uršulinki Svete Obitelji. Tom je prilikom izvela pjesmu američke r’n’b zvijezde Alicie Keys “No One”.

Video njezina nastupa kružio je internetom, a trenutak kada se članovi žirija okreću sa svojim stolicama prema pozornici i izraz njihova lica kada shvate da je pred njima časna sestra bio je neponovljiv.

Međutim, Christina Scuccia je u nedjelju objavila da je napustila redovništvo. Pojavila se u zabavnom programu jedne talijanske televizije, odjevena u crveno i s piercingom u nosu, te objasnila kako sada radi kao konobarica u Španjolskoj i da nije odustala od glazbene karijere.

Njezino gostovanje na televiziji u Italiji je pokrenulo brojne komentare. Časna sestra iz Bosne i Hercegovine, s. Maja Ivković, na Facebooku je objavila zanimljiv status u kojem komentira medijsku buru koja je uslijedila nakon Christinina priznanja.

U nastavku možete pročitati status sestre Maje u cijelosti:

“Po talijanskim portalima jučer se, kao skoro glavna atrakcija, proširila vijest da je Cristina Scuccia, poznata kao s. Cristina iz showa The Voice, napustila redovnički život. Komentari ljudi: Jedni iznenađeni dok su drugi očekivali takav rasplet, jedni joj žele sve najbolje dok drugi u svemu vidjelo djelo sotone,…

Ono što je meni osobno privuklo pozornost jest informacija da je moje godište (34 godine) i da nas veže isti broj godina provedenih u samostanu (15). 15 godina samostanskog života nije malo. To je skoro pola našeg života. Pola onog, usuđujem se reći, najljepšeg životnog doba jer je to vrijeme kad te nosi početni zanos, iščekivanje prvih pa doživotnih zavjeta. Upoznaješ sebe, svijet, produbljuješ svoju vjeru, pročišćavaš svoje motive, padaš i ustaješ, shvaćaš realnost zajedničkog načina života, težinu, ali i ljepotu triju zavjeta. Svašta stane u 15 godina: mnoštvo novih ljudi, mjesta, iskustava, nevjernosti, padova, službi, obveza, strahova, molitvi, susreta, misa, prijateljstava, pouzdanja, očišćenih samostanskih hodnika i prozora, preminulih sestara, prešućenih komentara i glasno izrečenih stavova, hodočašća, radnih akcija, ispovijedi, smijeha i suza…

Žao mi je kad ljudi napuste redovnički život, a možda su imali poziv, ali mi je još žalije onih koji ostanu pa su čitav život nesretni. A mudrost je velika znati procijeniti je li neka životna situacija samo kušnja koju treba proživjeti i preživjeti ili očiti znak da te ipak Bog treba negdje drugdje.”

*Ispod statusa sestre Maje Ivković razvila se zanimljiva rasprava o vjernosti pozivu i redovničkim zavjetima u koju su se uključile i neke druge osobe iz redovničkog života. Preporučujemo da i to pročitate.