“Neki dan je portal Bitno.net prenio kraći tekst profesora Raguža, vjerojatno motiviran liturgijskim vremenom u kojem se nalazimo i motivacijom ljudi da i ovu korizmu ustraju u postu, a u kojem profesor objašnjava kako bi – iako to nije izrijekom potvrđeno u biblijskim tekstovima pa ni Tradiciji Crkve, nego dapače – bilo dobro da meso uopće više ne jedemo. Ovaj me je tekst krajnje neugodno iznenadio, pa sam odlučio svoje iznenađenje ovdje s vama podijeliti…

Jasno nam je svima da je korizma posebno „jako“ liturgijsko vrijeme i kako nam je svima dobrodošla – zbog naše slabosti i slabosti naše volje – dodatna motivacija da ustrajemo u onome što nam Crkva propisuje (nemrs korizmenim petcima) i što sami sebi nateretimo ovih dana (često bude više od minimuma kojeg Crkva propisuje, i dobro je da je tako). U tom ključu se može pozitivno vrednovati i ovaj tekst profesora Raguža. Ali kada se tekst dublje iščita, onda se ne može reći gotovo ništa pozitivno o njemu. Nažalost, ni teološki.

Ovdje bih se stoga, adekvatno-teološki i kratko osvrnuo na glavne argumente profesora kojima nas želi potaknuti da meso ne jedemo – ne samo u korizmi i petkom, nego nikada više.

Prvi argument koji profesor navodi glasi: manje mesa – više vjere u Boga. Novovjekovlje – povijesno vrijeme u kojem se počinje ozbiljnije akumulirati kapital jednog šireg društvenog kruga, pa i znanje (tada se rađa racionalizam i empirizam) te snažniji razvoj prirodnih znanosti u sklopu prirodne filozofije (ili filozofije prirode) – je, za našeg profesora, odgovorno za dvije stvari koje on, tako se čini, vidi kao korelirane pa možda čak i kao kauzalno povezane. Prva stvar je opadanje vjere u Boga. Rađaju se znanosti (znanstvena metoda) i pomalo ali sigurno s protekom vremena postaju autonomne od filozofije i teologije, a što je važnije, i od autoriteta Crkve. Zbog tog razvoja znanosti, ljudi sve manje vjeruju u Boga. Paralelno s time – korelacija –, smatra profesor, a možda i upravo zbog toga – kauzalni odnos – čovječanstvo počinje redovitije konzumirati meso i manje vjerovati u Boga. Jasno je da će se poboljšanje životnog standarda (kojega omogućuje novovjekovni razvoj u svakom pogledu) izravno reflektirati i na prehrambene navike šireg kruga ljudi. Dakle, ovaj argument vrijedi ali samo kao korelacija, a nipošto kao kauzalnost (da je povećana konzumacija mesa prouzročila manjak vjere u Boga). Više mesa na tanjuru ne znači nužno i manje vjere u Boga – pogledajte samo samostane i hranu koja se u njima konzumira. To ne znači da redovnici i redovnice, ili pak profesori teologije manje vjeruju u Boga jer jedu više mesa od prosječne obitelji. Ono što možemo reći je da je povijesni razvoj, povećanje životnog standarda (na svakom području, a ne samo na prehrambenom) i napredak znanosti koji se prelijeva u tehnologiju značajno doprinio smanjenju vjere u Boga. Ali inzistirati da to znači meso-centrizam i da konzumacija mesa ima ikakve veze sa statistikom vjerovanja u Boga, je poprilično apsurdno.

Drugi argument koji profesor nudi se tiče, opet na kauzalnom području, antropocentrizma koji uzrokuje meso-centrizam. A antropocentrizam bi trebao biti što? Izmišljotina novovjekovlja? Antropocentrizam, ako u sebi uključuje relacioni element odnosa s Drugim, sam po sebi, nipošto nije problematičan ni u kom pogledu. Pa Bog je najsnažniji zagovaratelj relacionog antropocentrizma (i Riječ je Tijelom – čovjekom – postala). Kakve veze antropocentrizam ima s pitanjem treba li čovjek jesti ili ne jesti meso – ovdje je naravno, kontekst teološki – meni, moram priznati, nipošto nije jasno. Mislim da nema nikakve, nego da profesor uzima ovaj (danas negativno vrednovan) termin i iz njega proizvodi meso-centrizam kako bi opisao stanje kada čovjek okrene leđa Bogu i kada se protiv Njega pobuni. On tada stvarno postaje meso i ništa više. I ovo ima bitnih teoloških reperkusija, ali ne u kontekstu pitanja: jesti ili ne jesti meso. Tim više jer je sam profesor na početku svojeg teksta utvrdio da se meso smije i može jesti, te da je tu teološki sve jasno. Što je onda meso-centrizam? To, barem što se mene tiče jer mi je krajnje nejasno, ostaje na profesoru da objasni malo detaljnije.

Sljedeći argument kaže da je meso simbol ovoga svijeta i da ovome svijetu pripada. Pa ako jedemo meso, a ono si što jedeš (?), postajemo svjetovni, postajemo svijet. U ovom kontestu meso-centrizam predstavlja „tjelesnu oholost“, tj. usredotočenost na sebe samoga i zadovoljenje svojih potreba. Unutar ovog argumenta profesor daje moralnu dimenziju čitavog pitanja, podsjećajući nas da jesti meso znači ubijati životinje. Nasuprot ubijanja životinja (i puštanja krvi za koju su Židovi vjerovali da sadrži život) i konzumiranja mesa, kršćani bi trebali jesti biljke i ribu (jer nema krvi, ili ju ima malo) jer više mesa znači manje duha. A manje mesa znači ublažavanje svjetske patnje (jer životinje onda manje pate – samo onda kada jedne druge ubijaju i jedu). Ako je profesor htio povući moralno pitanje patnje životinja, onda se samo trebao referirati na ne samo nehumane nego i ne-životinjske uvjete u kojima se danas odvija prerada životinjskog mesa u masovnim klaonicama i farmama. Danas su snažni pokreti koji zahtjevaju, ako već ljudi neće preko noći odlučiti prestati jesti meso, uvođenje određenih humanih standarda u industriju mesa i mesnih prerađevina – a to se prvenstveno odnosi na uvjete u kojima životinje odrastaju i čekaju neizbježnu smrt. Ali se nije osvrnuo na to nego nas želi probuditi iz zaborava posta i vjere u Boga kojega je prouzročio meso-centrizam. Druga stvar, a opet povezana s moralnim aspektom ovog argumenta, se odnosi na vrijednost mesa koje je simbol ovoga svijeta kojemu pripada. Pa zar nama kršćanima, u tom paradigmatskom pristupu, svijet ne predstavlja bezvrijednu scenu i prepreku osobne i zajedničarske svetosti? Zašto bismo onda trebali mariti za ono što pripada svijetu (u smislu brige za životinje i uvjete njihova čekanja smrti)? Zašto bismo trebali mariti za meso i tijelo – bilo vlastito ili životinjsko? I s razlogom ovdje profesor navodi poznate hereze (krivovjerja) o svijetu i onome što pripada svijetu. Ali onda ne možemo izvlačiti imperative iz tako koncipirane argumentacije. Profesor svoj tekst završava apelom nama kršćanima, da iz ljubavi prema Bogu odustanemo od meso-centrizma i konzumacije mesa. Ali se prije toga mora dogovoriti sam sa sobom. To meso koje jedemo (koje je prije toga bilo životinja i kao takvo, stvorenje Božje u ovome svijetu): je li ono vrijedno ili bezvrijedno? Ima li svijet svoju vrijednost ili je samo prepreka? U tom smislu bi logičniji bio apel na očuvanje Božjega stvorenja i zbog toga uzdržavanje od konzumacije mesa, nego da se prvo to meso proglasi simbolom ovoga svijeta koji je zaboravio Boga, a onda se inzistira na njegovu poštovanju i očuvanju (kao što to moralni element argumenta implicira).

No, svi ovi argumenti – koliko god površni i nedorečeni – nisu uopće povod ovog mog teksta. I ne vjerujem da će ovaj tekst profesora Raguža ikoga potaknuti da barem ozbiljnije razmisli o vegetarijanstvu ili veganstvu. Meni je prava sablazan bila pročitati sljedeću rečenicu: „Zato u središtu kršćanstva, a to je euharistija, nije meso, nego kruh i vino!“

Za jednog profesora katoličke teologije euharistija nije meso (Tijelo i Krv) nego kruh i vino? Ovu rečenicu stvarno ne razumijem i nadam se da će ju profesor Raguž objasniti. Ono što ja mogu iz nje iščitati se odnosi na vjeru samoga profesora – koji iz svoje pozicije i iz autoriteta katoličkog teologa i profesora, dapače v.d. dekana na teologiji u Đakovu – koja je, ako ovako stvari stoje, na vratima protestantizma. No, nadam se da nije tako i da će profesor dati jasnije objašnjenje ove rečenice, pa i u kontekstu svojega teksta. Meni je jasno da u liturgiji Crkve stoji naglašeno da darove koje nam Bog daruje od svoje darežljivosti, mi – a posredstvom našega rada i truda – darujemo natrag Bogu u nekrvnoj žrtvi, točnije, našem prinosu koji svećenik prinosi u ime Crkve. Ali nakon tog čina svećenika i Crkve na „scenu“ stupa sam Krist koji koji od prinosa čini žrtvu čistu, živu, svetu, savršenu i pravednu. Tako da reći za euharistiju da nije meso, nije katolički. Nadam se da će profesor reagirati i objasniti što njegova rečenica znači, kako ne bismo bili ostavljeni sami i samostalno donositi zaključke na temelju onoga što stoji u objavljenom tekstu.

Na kraju smatram važnim iznijeti i svoje mišljenje o pitanju jesti ili ne jesti meso. U korizmi se svakako valja pridržavati crkvenih odredbi, a to znači da se korizmenim petcima treba uzdržavati od konzumacije mesa. A izvan korizme neka svatko bude slobodan jesti ili ne jesti. Mislim da je sloboda za koju nas je Krist oslobodio iznimno važna i vrijedna, te da nije u redu iz pozicije autoriteta govoriti ljudima što da rade ili što ne bi trebali jesti. Kao što je i sam profesor u svojem tekstu više puta naglasio, meso nije zabranjeno jesti, ali on nas potiče da to ne činimo. Ima pravo na to, ali mislim da nije u redu konzumirati to pravo iz pozicije autoriteta. Meni bi se zanimljivim činilo profesorovo promišljanje, ako ga ima, o Pavlovom prijedlogu da je se bolje ne ženiti…”

Ovaj tekst je izvorno objavljen na web-stranici OVDJE, a mi ga prenosimo uz odobrenje autora.