U Crkvi u Hrvata, a usudio bih se reći da to vrijedi i na globalnoj razini, postoji velik problem nezamjeranja, izbjegavanja (konstruktivnih) kritika i općenito guranja stvari pod tepih.

Uzroci tome dijelom se mogu naći u klerikalnom načinu razmišljanja, prisutnom i među laicima, koje na svaku kritiku gleda isključivo kao napad na samu Crkvu. Drugi dio problema jest krivo tumačenje pojmova milosrđe i praštanje. Jer uputiti kritiku može biti, a ponekad stvarno i jest, čin milosrđa, dok opraštanje pogrešaka i propusta ne bi trebalo (uvijek) značiti i njihovo prešućivanje.

Čitajući, slušajući i gledajući osvrte na 11. Susret hrvatske katoličke mladeži, koji se prošlog vikenda odvio u Bjelovaru, čini mi se da ponovno činimo istu grešku.

Potrebno je živjeti u „mjehuru“, odvojen od prošlosti SHKM-ova i sličnih događanja u Crkvi (da ne kažem od stvarnosti) da bi se ono što se u subotu događalo u Bjelovaru nazvalo „odličnim“ ili „za čistu desetku“. Tapšati jedni druge zbog, u najmanju ruku, traljavo odrađenog posla – a susret u Bjelovaru bio je upravo to – jest definicija medvjeđe usluge.

Problema je bilo mnogo.

Kako svjedoče organizatori uključeni u pastoral mladih Bjelovarsko-križevačke biskupije (a koje smatram najmanje odgovornima za subotu), informaciju da će biti domaćini najvećem događaju za mlade katolike saznali su od hrvatskih biskupa u listopadu prošle godine.

Dosadašnji gradovi domaćini za pripremu su imali dvije do tri godine, što daje kontekst situaciji u kojoj su se našli pastoralci najmlađe biskupije u Hrvatskoj, koja očito oskudijeva ljudskim i logističkim resursima. Dovoljno je pritom usporediti ažurnost informacija i broj događaja na službenoj mrežnoj stranici sa stranicama drugih hrvatskih biskupija da bi se dobila jasna slika. Uštedit ću vam vrijeme i reći da u trenutku pisanja ovog teksta na portalu Bjelovarsko-križevačke biskupije nije objavljen niti jedan tekst o SHKM-u, a posljednja vijest je od 12. listopada prošle godine. Trebam li dodati da biskupija nema čak ni vlastitu Facebook stranicu? U 2022. godini?

Ni druge okolnosti nisu im išle u prilog. Susret koji je 2020. bio predviđen za Zagreb, kao kulminacija svih SHKM-ova od hrvatske samostalnosti, zbog potresa i pandemije nije održan. Tako je nastao jaz od pet godina i posljednjeg SHKM-a u Vukovaru tijekom kojih je stasala cijela jedna generacija koja nikada nije bila na susretima mladih. Također, svijet 2017. i 2022. nije isto mjesto niti se istim mehanizmima mogu ostvariti rezultati na koje smo navikli. Zato smo umjesto 25 do 30 tisuća mladih koji su redovito pohađali SHKM u Bjelovaru gledali njih jedva 7 tisuća.

Posljednjih deset godina među mlađim je generacijama u Hrvatskoj nastao svojevrsni duhovni bum o čemu se redovito pisalo. Samo u Zagrebu četvrtkom se oko tisuću mladih okuplja na Svetom Duhu na susretima koje vodi fra Stjepan Brčina, a još oko 600 mladih, istog dana u slično vrijeme, dolazi na susrete Božje pobjede na Jarunu. To je 1600 mladih gotovo svakog četvrtka, usred školskih i studentskih obveza. Iz te perspektive, brojke iz Bjelovara izgledaju još poraznije.

Vremenske prognoze o kiši tome sigurno nisu bile (jedini) uzrok.

Protokoli, protokoli, protokoli…

„Oglašavanje“ inače najvećeg skupa mladih (!) u Hrvatskoj započelo je na Facebooku, društvenoj mreži na kojoj veliku većinu korisnika čine osobe od 30 godina naviše. Instagram profil, gdje je populacija nešto mlađa, pokrenut je tek krajem travnja, znači manje od pet mjeseci prije samog susreta. Točnije, Instagram profil preuzet je od zagrebačkog susreta, ali između prosinca 2020. i 28. travnja 2022. nije imao niti jednu objavu.

S tim činjenicama lakše je razumjeti, ali ne i opravdati, da događaj za mlade službeno nije bio prisutan tamo gdje ih je najveći broj – na TikToku (dvadesetak neslužbenih objava portala i pojedinaca, “puštenih” većinom tijekom i nakon susreta, dakako ne brojim).

Suradnja s medijima također je bila blijeda, cijeli (nažalost jednodnevni) program dugo je bio nepoznanica, a čak su se i neki svećenici u privatnim razgovorima znali požaliti na organizaciju.

Bilo je toga još, od činjenice da kao službena osoba pozvana da sudjeluje na programu nisam dobio niti (najavljenu) akreditaciju, preko loše razmještenog i pretihog razglasa do toga da je trudnica iz moje ekipe dva sata stajala na hladnoći čekajući probu. Pritom nismo susreli nikoga iz organizacije koji bi nas uputio u detalje ili barem ponudio mjesto gdje bismo se mogli skloniti od kiše i vjetra.

Kulminacija se, kako je na svom blogu Adekvatna teologija već izvijestio teolog Bruno Petrušić, dogodila uoči, tijekom i nakon misnog slavlja.

Svjestan sam da na velikim liturgijskim događajima postoje određeni protokoli i procedure, ali uvodna procesija i pozdravi biskupa i drugih uglednika u trajanju od točno 19 minuta i 30 sekundi (?!) previše su i za proljetnih, suncem obasjanih, 20 °C, a kamoli za stajanje u blatu na pljusku i vjetru.

No tu nije kraj neosjetljivosti dijela biskupa koji su bili na natkrivenoj pozornici. Propovijed se također otegnula na 20-ak minuta, a nisam siguran da je se još itko od sudionika uopće sjeća. Isto vrijedi i za podulje završne zahvale koje su protokolarnim dodacima dodatno opteretile ionako (pre)opterećeno misno slavlje. Koliko je to mladima strano, svjedoči tužan prizor masovnog napuštanja prostora za svetu misu nakon pričesti te gotovo potpunog egzodusa nakon završnog blagoslova, zbog čega je na ostatku programa – koji je uključivao klanjanje i slavljenje – ostalo možda 15% sudionika (Petrušić kaže 20% što je, rekao bih, velikodušno).

Da, ti mladi jesu najvedrije i najbolje lice SHKM-a i treba im skinuti kapu zbog radosti kojom su zračili tijekom većine susreta, ali teško mi se oteti dojmu da je Petrušićeva usporedba o „kmetovima i feudalcima“, koliko god bolna za priznati, zapravo pogođena. Tim više što je među laicima već odavno prisutno mišljenje kako crkveni velikodostojnici premalo suosjećaju s njihovim “radostima i nadama, žalostima i tjeskobama” (GS 1), a previše udovoljavaju “onima gore”.

Mladi, prisutnost i evangelizacija

Bilo bi nepravedno reći da organizatori nisu imali i neke dobre ideje, poput sajma zvanja u centru grada ili virtualne molitvene zajednice, niti mi je namjera devalvirati njihov trud. Veliki događaji uvijek dolaze u paru s velikim izazovima i znam da su mnogi, osobito mladi, dali mjesece svojih života kako bi iskustvo Bjelovara bilo pozitivno. Također znam da su neki od njih odahnuli kada je napokon sve završilo. No smisao Susreta hrvatske katoličke mladeži trebao bi biti dvojak: prisutnost i evangelizacija, a toga je ovdje bilo tek u tragovima, barem kada uspoređujem s prethodnim susretima.

Kao osoba koja je, što privatno što službeno, sudjelovala na svakom SHKM-u od Zadra 2010. nadalje, više sam puta vidio što mladim katolicima znači činjenica da postoje deseci tisuća drugih koji razmišljaju, govore i žive kao oni. To jača vjeru, budi nadu i rađa ljubav. Najbolje svjedočanstvo je da kroz sve ove godine nikakvi incidenti nisu pratili ta okupljanja, unatoč masovnosti i činjenici da u svakom žitu ima kukolja. Spavanje po obiteljima, još jedan važan dio susreta mladih koji je u Bjelovaru, rekao bih, olako odbačen, tu je igrao jednu od ključnih uloga. Prijateljstva su sklapana, rađale su se i ljubavi, a većini su ostale nezaboravne uspomene.

Nakon Bjelovara bojim se da je mnogima mogao ostati tek gorak okus.