Dana 24. prosinca 2022. u kapeli Mater Ecclesiae predvodio sam uobičajenu jutarnju misu, a Papa emeritus koncelebrirao je na oltaru, sjedeći u invalidskim kolicima. U 18.30 navečer i u 9 u nedjelju 25. prosinca slavili smo božićne mise na isti način, uvijek u prisutnosti četiri pripadnice Memoresa i sestre Birgit. Zatim smo na televiziji gledali blagoslov Urbi et orbi pape Franje te uz ručak umjereno proslavili blagdan.

U tim satima zdravstveno stanje Pape emeritusa bilo je dovoljno dobro tako da sam potvrdio putovanje na nekoliko dana kako bih otišao pozdraviti svoju obitelj u Njemačkoj. Otišao sam avionom u utorak 27. poslijepodne, ali u zoru sljedećega dana nazvali su me iz samostana i upozorili na naglo pogoršanje njegova stanja, zbog respiratorne krize. Odmah sam razgovarao s dr. Poliscom, koji je u međuvremenu intervenirao s drugim zdravstvenim osobljem da se situacija stabilizira, a zatim sam se istoga jutra vratio u Rim.

U međuvremenu je upozoren i papa Franjo, koji je na kraju opće audijencije te srijede zatražio „posebnu molitvu za papu emeritusa Benedikta koji u tišini podupire Crkvu. Sjetite ga se – teško je bolestan – moleći Gospodina da ga utješi i podupre u tom svjedočanstvu ljubavi prema Crkvi, sve do kraja“. Odmah zatim Papa se uputio do Benediktove bolesničke postelje, pomolio se i blagoslovio ga. U međuvremenu, vijest se poput šumskoga požara počela širiti svijetom. Popodne je Papa emeritus počeo teško disati, ali je bio vrlo lucidan. Ponudio sam mu da mu podijelim bolesničko pomazanje, što je odmah prihvatio. Posljednji susret sa svojim ispovjednikom, pokorničarom iz Svetoga Petra, imao je prije samo nekoliko dana.

Od toga smo se trenutka mi, članovi papinske obitelji, počeli stalno izmjenjivati u njegovoj spavaćoj sobi, na prvom katu samostana, zajedno s bolničarima i liječnicima koji su između četvrtka 29. i petka 30. primijetili lagano poboljšanje, premda je poodmakla dob dala naslutiti polagano gašenje njegovih životnih funkcija.

O hospitalizaciji se nikad nije razmišljalo jer smo u samostanu imali sve što je bilo potrebno: aparat za reanimaciju, opremu za infuziju, respirator s kisikom, stalnu zdravstvenu skrb. Niti bi, uvjeren sam, Benedikt to želio, tako da ga nije trebalo ni pitati.

Oko tri sata ujutro, u subotu 31. prosinca, na liturgijski spomen sv. pape Silvestra, bolničar koji je bio uz njega vidio je kako Benedikt XVI. skreće pogled na raspelo postavljeno na zid nasuprot njegovu krevetu te ga čuo kako izgovara na talijanskom, slabašnim glasom, ali na jasno razumljiv način:

„Gospodine, volim te!“ Bile su to njegove posljednje razumljive riječi, poslije se više nije bio u stanju izraziti. Kad sam mu pokušao postaviti neka pitanja, razumio ih je i pokušao odgovoriti kimanjem glave. Uz njega sam naglas molio Pohvale sve dok, oko devet sati, nije upao u agoniju.

Počeli smo recitirati litanije i popratne molitve za umiruće, a ja sam mu dao potpuni oprost na smrtnoj postelji. Srce mu je stalo u 9.34. U tom smo trenutku bili prisutni svi mi članovi papinske obitelji, doktor Polisca i ostali zdravstveni djelatnici. Nakon zadnjega daha izmolio sam posljednju molitvu na njemačkom i dao mu blagoslov.

Odmah sam mobitelom nazvao papu Franju koji je u roku od desetak minuta stigao u samostan, sjeo uz tijelo, učinio znak blagoslova i ostao u molitvi. S njim smo dogovorili kako ćemo prenijeti vijest preko Vatikanskoga tiskovnog ureda te postupak za izlaganje u bazilici sv. Petra, pogrebne obrede i ukop.

Iste večeri, u slavlju Te Deuma, iznio je osjećajno svjedočanstvo: „S emocijama se sjećamo njegove osobe, tako plemenite, tako ljubazne. I osjećamo veliku zahvalnost u srcima: zahvalnost Bogu što ga je dao Crkvi i svijetu; hvala mu za sve dobro koje je učinio, prije svega za njegovo svjedočanstvo vjere i molitve, osobito ovih posljednjih godina njegova povučena života. Samo Bog zna vrijednost i snagu njegova zagovora, njegovih žrtava prikazanih za dobro Crkve.“

U kapeli Mater Ecclesiae uredili smo ispraćaj i 31. prosinca u 20 sati slavio sam misu zadušnicu. Potom smo se cijelu noć izmjenjivali u molitvi tako da je netko od nas iz papinske obitelji bio stalno prisutan. Ujutro 1. siječnja 2023. slavio sam novu misu i na kraju su na posljednji pozdrav počeli pristizati vatikanski uglednici i druge osobe.

U zoru 2. siječnja slavio sam misu, a zatim je žalosna povorka male papinske obitelji pratila kombi s lijesom pješice prema bazilici svetoga Petra, u kojoj je tijelo bilo izloženo za pobožnost vjernika do četiri. U našim srcima i očima bilo je toliko tuge, ali u mislima i u sjećanju zahvalnost za njegov primjer velike vjere i za njegovo učenje i radost što sam mogao živjeti uz njega tolike godine.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Samo istina. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.