U posljednje vrijeme sve se češće spominje svima već poznati „proročki“ tekst Josepha Ratzingera o Crkvi kao malom stadu koja će se pojaviti nakon današnje krize, Crkvi koja će „biti mala i morat će početi iznova“, koja će „postati više duhovna Crkva…“  

I dok s jedne strane shvaćamo Ratzingerovo „proroštvo“ i njegovu poruku koja nas zapravo poziva na vlastito preispitivanje, istovremeno je teško pomiriti se s instrumentalizacijom njegovih riječi koja je, čini se, u posljednje vrijeme sve češća, osobito u ovo pandemijsko vrijeme u kojemu brojni vjernici, pa i svećenici, sve glasnije negoduju zbog ove ili one Papine izjave, riječi  ovog ili onog biskupa, te šalju svoje poruke u kojima one druge, papu, biskupe, svećenike, ove ili one vjernike, isključuju iz Crkve, proglašavajući ih neprijateljima prave vjere, otpadnicima, masonima, slugama Sotone, istovremeno ostavljajući sebe i svoje istomišljenike i partnere u prozivanju drugih, dijelom izabranog „malog stada“, te “prave crkve” koja, eto, upravo u ova izazovna vremena ostaje jedina vjerna Isusu. Drugim riječima, vjerojatno svatko tko pročita Ratzingerov tekst sebe vidi dijelom te malobrojne, romantične “duhovne Crkve”, a mnogi “vide i znaju” tko joj sigurno neće pripadati. 

Čini se kako oni koji naglašavaju i proglašavaju to „malo stado“ – isključujući one druge, “nevjerne” – zapravo stvaraju neki svoj svijet, svoje privatno društvo odabranih, što podsjeća na neku već puno puta u povijesti viđenu gnostičko-katarsko-puritansku pojavu koja redovito završava otpadom od Crkve na čelu s Petrovim nasljednikom čijoj je brizi Crkva povjerena. 

Ekskluzivizmom onih koji sebe svrstavaju u svoje samoproglašeno malo stado i svoju savršenu crkvu, Crkva doista postaje sve manje stado i sve je manje onih koji čuju Kristove riječi i njegovu poruku: „Ne boj se, stado malo!“

Ono što bismo svakako trebali imati na srcu i umu jest da Crkva nije naša, već Isusova; da vrata Crkve nismo mi, već Krist; da je Crkva oduvijek, od samoga Krista, najavljena i prikazana kao „malo stado“, kao maleni kvasac i sol koja nikad ne dolazi u velikim količinama; da nismo mi oni koji su pozvani razdvajati ovce od jaraca; da stvaranjem neke naše „savršene crkve“ zapravo sami sebe isključujemo iz Crkve koja je oduvijek sveta jer je Kristova, ali ‘grešna’ jer je ljudska i koju oduvijek čine grešnici koji šepajući, padajući i griješeći, neprestano ustaju i Božjom milošću idu naprijed, te da se savršenstvo njezinih članova očituje u savršenom priznanju vlastite nesavršenosti, a nipošto crno-bijeloj slici Crkve savršenih vjernika s jedne i nesavršenih otpadnika i nevjernika s druge strane.

U tom hodu Crkve, našem zajedničkom hodu s Kristom, sigurno nismo pozvani svakodnevno u svom pravedničkom bijesu isključivati druge i proglašavati sebe dijelom maloga stada, naše prave crkve, jer ćemo upravo time sami sebe isključiti iz Crkve grešnika koji svakodnevno traže Božje milosrđe i žive od Božje milosti. Ne poziva nas Ratzingerov tekst da sebe “neupitno i pravednički” proglasimo dijelom te prave Crkve, a ove ili one proglasimo nevjernima, jer bismo upravo takvim stavom  sami sebe svojom ohološću isključili iz Crkve. Onaj tko se naslađujući veseli i nada “malom stadu” u kojemu konačno više neće biti onih “nevjernih”, a svoje mjesto smatra zajamčenim i sigurnim, zapravo je promašio smisao Ratzingerova teksta, ali i Crkve.

Koliko god paradoksalno zvučalo, ovoj logici uči nas i otac vjere Abraham, koji na stanovnike Sodome i Gomore ne zaziva oganj s neba, već se upornim, dirljivim cjenkanjem s Bogom bori za svakoga, pa i za ljude koji su, po kriterijima onih koji sebe vide dijelom „savršenog malog stada“, zaslužili Božju kaznu: „’Neka se Gospodin ne ljuti ako rečem još samo jednom: Ako ih je slučajno ondje samo deset?’ ‘Neću ga uništiti zbog njih deset’“, odgovara Bog. 

Ne moli Abraham Boga da spasi samo deset pravednika, već ga moli da zbog tih deset poštedi sve ostale. Zna li Abraham da su ondje i grešnici koji po pravdi zaslužuju Božju kaznu? Naravno. No on i dalje moli za sve, tražeći od Gospodina da se zbog onog malog stada smiluje i ostalima.

Ne, pakao nisu drugi, kako piše Sartre. Pakao je naše odbijanje drugih, naše odbijanje mogućnosti da Bog želi spasiti sve ljude i da to želi, kao i s Abrahamom, učiniti upravo po nama i po našoj ljubavi, dobroti i molitvi za svakog čovjeka, a osobito za one kojima je njegova milost najpotrebnija. Ne čine li to „malo stado“ oni koji mole za spas svakoga čovjeka i koji u vrijeme kad đavao, diabolos, onaj koji razbija, uništava jedinstvo potičući ljude da sebe proglašavaju i svrstavaju u svoja „savršena mala stada“, žele baš suprotno: povezati, okupiti i sačuvati zajedništvo među sobom i s Kristom u njegovoj svetoj i ‘grešnoj’ Crkvi i pomoći spasenju drugih? Nije li zapravo i naše poslanje i poziv da umjesto proglašavanja sebe dijelom savršenog „malog stada“ i zazivanja „male Crkve“ u kojoj baš mi, ali ne i neki drugi, imamo neupitno mjesto, u svijetu budemo „malo stado“ onih kojima je stalo do svakog čovjeka, koji svakom čovjeku svojom dobrohotnošću i ljubavlju žele posvjedočiti o “Ljubavi u koju su povjerovali”? Ne postajemo li po toj ljubavi prema svima  kvasac i sol ovoga svijeta – svijeta koji iz dana u dan sve više biva razdijeljen i u kojemu je doista prava rijetkost naići na one koji ne traže svoju ekskluzivnost i ne svrstavaju sebe u neko pravedno malo stado, oholo odbacujući druge?

 „Pakao je prostor vječne samoće“, kaže papa Franjo. Samoće koju smo sami izabrali težeći savršenom „malom stadu“ u kojemu na koncu ostaje samo naš najsavršeniji JA u potpunoj, savršenoj odvojenosti od Boga i “nesavršenih” drugih.