U nedjelju, 24. listopada u Riminiju, u katedralnoj bazilici Santa Colomba, prefekt Kongregacije za kauze svetaca Marcello Semeraro predvodio je misu za proglašenje blaženom Sandre Sabattini, koja je umrla 1984. godine u dobi od 22 godine. Duhovna kći don Orestea Benzija, osnivača zajednice Papa Ivan XXIII. (Comunità Papa Giovanni XXIII), Sandra je svoj kratki život posvetila pomaganju invalidima i ovisnicima o drogama.

“Polomili smo kosti, ali to su ljudi koje nikada neću napustiti”: Sandra Sabattini imala je samo 13 godina kada je ovim riječima svojoj majci govorila o iskustvu služenja invalidima u zajednici Papa Ivan XXIII. Te je iste riječi citirao kardinal Marcello Semeraro, prefekt Kongregacije za kauze svetaca, predvodeći poslijepodne u Riminiju misu beatifikacije ove mlade žene, koja je umrla u 22. godini u prometnoj nesreći.

“Ljubiti znači nositi patnju drugoga”, dodaje kardinal u propovijedi na misi na kojoj su sudjelovale brojne osobe, posebice mladi, ali i neki od prijatelja nove blaženice. Kardinal je također istaknuo da “želja da služi siromasima” nove blaženice nije samo dobrotvorni čin, već plod bezgranične ljubavi Božje u čije je more “bez dna i bez obala” Sandra “uronila svoje srce” .

“Sandra je bila autentična umjetnica”, dodao je kardinal Semeraro, jer je “vrlo dobro naučila jezik ljubavi, s njegovim bojama i glazbom”. Njezina svetost bila je “otvoriti se za dijeljenje s najmanjima, stavljajući cijelo svoje mlado zemaljsko postojanje, sazdano od entuzijazma, jednostavnosti i velike vjere, u službu Bogu”. Prva sveta zaručnica koja je uzdignuta na čast oltara, blažena Sabattini “prihvaćala je i išla onima koji su je trebali bez osude jer je htjela prenijeti ljubav Gospodinovu”. U tom je smislu, nastavlja kardinal, njezina ljubav bila “kreativna i konkretna”, jer “voljeti nekoga znači osjećati ono što mu treba i nositi njegovu bol”.

Na koncu, prefekt Kongregacije za kauze svetaca završio je homiliju stihovima molitve koju je napisala sama Sandra 7. rujna 1982., dvije godine prije svoje smrti: “Gospodine, neka svaki moj postupak bude određen željom dobra osobama, svaka minuta je prilika da se uhvati ljubav”.

Velika emocija nastala je u trenutku izricanja latinske formule kojom je Sandra proglašena blaženom: gromoglasni pljesak popratio je glavni trenutak obreda. Uslijedila je procesija relikvije nove blaženice koju je do oltara nosio Stefano Vitali, čovjek koji je doživio milost čuda. Bila je to jedna vlas koju je njezin tadašnji zaručnik Guido čuvao u kutiji slatkiša koju je ukrasila sama Sandra.

“Sandru nikada nisam upoznao osim kroz priče don Orestea koji je cijelo vrijeme govorio o njoj”, rekao je, između ostaloga, Stefano Vitali u razgovoru za Vatican News, dodavši: “Lijepa stvar kod Sandre, koja je ista stvar koju je imao don Oreste, je to što je sve što je radila, radila s onim osmijehom koji ja zovem ‘Božjim osmijehom’ i koji posjeduju samo ljudi s uvjerenjem da su dio Božjeg plana”.

Inače, Alessandra (Sandra) rođena je 1961. godine u Riminiju. Kao mala djevojčica poželjela je živjeti svetost, a tu želju u nju su usadili roditelji Giuseppe i Agnese Sabattini. U desetoj godini života počela je voditi dnevnik u kojem je jednom prigodom napisala: “Život bez Boga samo je prolazak vremena, vrijeme koje trebate popuniti dok čekate smrt.”

Nedugo nakon toga upoznala je Slugu Božjeg Orestea Benzija, utemeljitelja Zajednice pape Ivana XXIII. u Italiji. To se dogodilo kada je volontirala u domu “Madonna delle Vette” u Canazeiju i pomagala s mladima s invaliditetom. Svojoj je majci kasnije rekla: “Radili smo dok se ne bismo iscrpili, ali to su ljudi koje nikad neću napustiti.”

Srednju školu je završila 1980. godine i zatim je upisala studij medicine na Sveučilištu u Bologni. Sanjala je da će jednom biti medicinski misionar u Africi i brinuti se o potrebitima Dok je prisustvovala sastanku zajednice pape Ivana XXIII., zaljubila se u mladića Guida Rossija. Par, koji je spajala ljubav prema Bogu i siromasima, ubrzo se zaručio.

Sandra je svakodnevno molila. Često se rano ujutro ustajala kako bi molila u obližnjoj crkvi. U svom dnevniku je napisala: “Dobročinstvo je sinteza razmišljanja i djelovanja. To je točka u kojoj se nebo spaja sa zemljom, gdje se ljudska bića spajaju s Bogom.”

U travnju 1984. godine, kada se je odlazila na susret zajednice pape Ivana XXIII., udario ju je automobil. Sandra je od posljedica ozljeda preminula u bolnici 2. svibnja 1984. Imala je samo 22 godine.