Utemeljiteljica i direktorica Laudato TV-a, Ksenija Abramović, u drugom dijelu ekskluzivnog razgovora za Bitno.net govori o prvim danima katoličke televizije te blagoslovima i izazovima koje taj projekt donosi. Osvrnula se i na nagradu Andrija Buvina koju je ove godine primila zbog iznimnog doprinosa kršćanskoj kulturi te najavila duhovni koncert “Progledaj srcem” koji se ove godine organizira za 18 i pol tisuća ljudi u zagrebačkoj Areni. Prvi dio razgovora možete pročitati OVDJE.

– Vaš životni projekt zasigurno je Laudato TV. Kako ste došli na ideju osnivanja katoličke televizije te kako ste je naposljetku realizirali?

Počelo je u snu. Ne baš ‘racionalno’ promišljen početak. I to pokazuje koliko je to Božja priča i njegov odabir ‘realizatora’ potrebe takvog medija za naš narod. Dakle, 2006. godine usnula sam Glas: ‘Hrvatskoj treba katolička televizija’. U smislu, da se ja trebam time početi ‘baviti’. Nije bilo direktno: ‘Ti to moraš pokrenuti’, ali jasna poruka, meni upućena. Ja sam se pitala: ‘Pa kakve to veze ima sa mnom?’ Do tog sna nikad nisam ni pomislila takvo što. Naime, 2003. godine pokrenula sam osnivanje Galerije hrvatske sakralne umjetnosti Laudato i bila sam potpuno u tome. Nisam mogla doći do kvalitetnih sakralnih proizvoda hrvatskih umjetnika, uglavnom je sve bio uvoz i bez velike umjetničke vrijednosti. Uočila sam taj nedostatak i poželjela da čovjek može ući u lijep sakralni prodajni prostor i izvan crkve. U Zagrebu tada nije bilo sakralnih galerija, danas ima puno poklon-galerija. Kako su ljudi počeli boraviti u trgovačkim centrima, htjela sam da u takvom ambijentu naiđu i na sakralni sadržaj, vrijedno umjetničko djelo, k tome autentično, hrvatskih autora. To je bila moja želja za novom evangelizacijom kroz umjetnost. Dakle, ja sam se opirala tom ‘guranju’, snažnom nutarnjem poticaju da krenem u projekt katoličke televizije, a kamoli da je baš ja osnujem. Ali to mi se stalno vraćalo, osjećala sam nemir u tom opiranju. To me uznemiravalo, dok nisam rekla: ‘Da, Gospodine!’

Moram reći da mi nedostaju duhovne obnove na koje sam išla, putovanja u katoličkom aktivizmu, osmišljavanja novih sakralnih suvenira, poput Škrinjice sv. Šimuna za koju je Grad Zadar Galeriji Laudato dodijelio jedne godine nagradu ‘Nasmiješeno sunce’ kao najbolji zadarski suvenir. Rad s Galerijom me ispunjavao i u tom je poslu sve bilo lako. Evangelizacija kroz umjetnost postala je moja misija i velika ljubav. A s televizijom je neusporedivo puno teže. Bog me naučio da se ne mogu oslanjati na sebe, računati samo na svoje poslovne izvore, posegnuti rukom u neku kasicu jer znam da ću tada namiriti potrebu. U potpunosti me okrenuo i naučio što znači živjeti kad nemaš sredstava, u Božjoj providnosti. Bez katoličke televizije to nikad ne bih znala. Jer moj rad u Etni i Galeriji bio je blagoslovljen i profitom i nisam strahovala za materijalnu sigurnost. Kao da je sve bilo u mojim rukama. Radim, zaradim. Kod televizije radim i više, ali nema zarade. To je dodatno, radikalno davanje svega svojega i cijeloga sebe.

Godine 2010. počela sam pripremati pokretanje portala Laudato, zamišljenog kao preteča televiziji. Onda sam 2012./2013. godine ideju katoličke televizije predstavljala među iseljenim Hrvatima koje sam pohodila u SAD-u, Kanadi i Australiji. Prva donacija od 10 000 dolara za LTV došla je iz franjevačke župe sv. Nikole Tavelića u Sydneyu. U to sam vrijeme producirala nekoliko kvalitetnih dokumentarnih filmova o stradanju hrvatskog naroda i naših svećenika od partizana i komunista u ratu i poraću. To smo promovirali na projekcijama u domovini i inozemstvu i pokazali kakav vjernički, crkveni, domoljubni, domovinski sadržaj, u tom slučaju i zahvalni spomen na žrtvu naših mučenika, želi stvarati i promicati LTV.

Ksenija Abramović, fra Ivan Matić i djelatnici Laudato TV-a

Prvi novac u prodaji nekih mojih materijalnih dobara za LTV bilo je 10 000 eura, za koliko sam 2015. g. prodala svoj gumeni motorni čamac. Godine 2016. prodala sam zemlju koju sam bila kupila i mislila da ću na njoj izgraditi zgradu u kojoj će biti LTV. Tim sam novcem podmirila račune tada jednoipolgodišnje infrastrukturne pripreme za televiziju. God. 2017. prodala sam i prostor Galerije Laudato Corde u Zagrebu. LTV je počeo s emitiranjem 2015. godine na Božić. Tijekom vremena rasli smo u nabavci potrebne tehničke opreme i od početnih 12 autorskih emisija, nakon četiri godine imamo 25 emisija u vlastitoj produkciji. To kažem jer je stvarati vlastiti program najskuplja stavka. No, Bogu sam zahvalna što je LTV u Hrvatsku donio toliko vrijednih inozemnih emisija kršćanskog sadržaja koje mi, vlasnici katoličkih televizija, solidarno, besplatno ili po simboličnoj cijeni, možemo nabaviti na međunarodnom produkcijskom katoličkom tržištu. Naravno, ima i skupih djela. Osobno, žao mi je što nismo u mogućnosti kupiti više katoličkih igranih filmova, oni su jako skupi. Taj inozemni kršćanski sadržaj pokazuje koliko smo kao Crkva jedno tijelo, kako svi dijelimo iste izazove i okolnosti u kojima smo pozvani hrabro i javno svjedočiti opredjeljenje za Krista i Crkvu.

– Koji su najteži izazovi kroz koje ste prošli vodeći Laudato TV? Koje ste blagoslove primili?

Počnimo s blagoslovima. Najvećim blagoslovom smatram oslonjenost na Božju providnost te darove molitve, služenja i vjere. Ispunjava me služiti Bogu, čovjeku i domovini. Moraš imati vjeru da će Bog pomaknuti planinu, ako je Njegova volja. Često pomislim na riječi Majke Angelice: „Ako činite dovoljno ‘lude stvari’, Bog će po vama moći činiti čudesne stvari.“ Poruke gledatelja koje sam vam prenijela velik su blagoslov ne samo tim ljudima, nego i meni osobno, ohrabrenje i podrška da ustrajemo. Osobito me dirnulo da je djevojčica prohodala pjevajući uz pjesmu Božje pobjede, koja se emitirala na LTV-u.

Inače, koliko god bude teško, iscrpljujuće fizički, duhovno, komunikacijski u dogovaranjima, Gospodin me uvijek podigne i iznenadi nekom svojom spasilačkom intervencijom. Puno je takvih primjera u našem radu na televiziji. Ja bih istaknula dva iz vremena pripreme LTV-a. Kad sam išla u Australiju, do Sydneya sam trebala putovati četrnaest sati. Pomisao da toliko trebam sjediti u stolcu aviona bila mi je teška, jer sam odmah s aerodroma trebala ići u župu i predstaviti LTV, bez trenutka počinka. I dođem ja na vrata aviona, službenik me pogleda i prekriži moju kartu, kaže: ‘Upgrade Ticket’. Nisam ni znala što to znači. Kaže, na desno ekonomska klasa, Vi gospođo na lijevo. Ali, ja još ne razumijem što je on učinio, i krenem na desno, u skladu s mojom ekonomskom kartom koju sam kupila. I tu me stjuardesa zaustavi i opet kaže: ‘Gospođo, desno je ekonomska klasa. Vi ste lijevo, biznis klasa’. Meni je to bilo Božje čudo, toliki dar. Neobjašnjivo, da su mi iz čistog mira, ničim izazvani, poništili moju ‘običnu’ kartu i poslali me u biznis klasu. Tamo me dočekao krevet, kuhar, spavala sam kao dijete, od Abu Dabija do Sydneya. Taj živi osjećaj da je Gospodin po tim službenicima tako konkretno pokazao kako me prati, koliko mi je značilo da se mogu pružiti i zaspati na tako dugom letu. Tako i kad sam išla natrag. Isto me čekao sastanak odmah po dolasku u Zagreb, pomislila sam: ‘Joj, kad bih se mogla odmoriti’. Cijeli avion je bio pun, čovjek do čovjeka na svim sjedalima, a samo je moj red, jedini u cijelom avionu, bio skroz prazan, svih pet sjedala, na kojima sam se mogla pružiti i komotno zaspati.

Možda su nekome to sitnice, ali meni su to velike stvari, kako mi je Gospodin davao počinka kad sam bila tako na dnu snaga. U situacijama velike iscrpljenosti, to su mi bili živi znaci Božje prisutnosti. To je bilo kad LTV još nije krenuo s emitiranjem. U toj pripremnoj fazi projekta jako malo ljudi je vjerovalo u tu priču. Ali Bog je bio sa mnom i kad ljudi nisu bili sa mnom. Financijski izazovi jesu teški, ali još mi je bilo teže kad sam osjetila nedovoljnu podršku koju sam se u tim počecima i povojima od nekoga bila nadala dobiti, a nisam. Kada su me neki pitali: „Koja je garancija da će katolička televizija uspjeti?“, u smislu da će eventualno ulaganje moguće propasti, ja sam stvarno jedino mogla reći i rekla sam: „Nema garancije“. Naravno da je to nimalo zadovoljavajuć ‘poslovni’ odgovor, a od nekoga tražite pomoć. Krećeš u nešto za što ni sam nisi, po ljudsku, siguran da će opstati. Zato govorim o toj snazi molitve, po kojoj Božji blagoslov razmješta i slaže potrebno, uklanja prepreke. Zaista sam bila nošena samo vjerom da će Gospodin uskakati kad zatreba, baš i novčano, djelovati na srca dobročinitelja, i dovršiti što je započeo. Znam da nije baš ‘investicijski’ poticajna poruka: ‘Ali, mi to moramo učiniti, početi’, a nemaš sva financijska pokrića. Svi su znali da katolička televizija jest potrebna, ali rijetki su bili spremni podmetnuti leđa više od uobičajenoga, a kamoli u to sve ili puno uložiti. Povjerenje, sredstva i resurse. A ja sam pak mogla govoriti najviše o tome da igram na Božju kartu, da će Bog voditi i providjeti. U smislu, pa evo konkretni primjer što znači vjerovati i baciti se u Očev zagrljaj. Djelom, ne samo riječima.

Otkad vodim LTV, bilo je dana, osobito u početku, da nisam imala s čime platiti svoje vlastite račune, režije. Ja, koja sam uvijek imala i drugima davala, sada sam prvi put bila u poziciji da se ja nekome trebam obratiti i moliti za pomoć. Postala sam itekako svjesna i osjećam vrijednost svake kune. Svaku prevrtim tri puta, kako bih optimalno uložila u ono što je najpotrebnije za televiziju baš u tom trenutku, da pokrijem potrebe prioriteta.

– A izazovi?

Vrlo jasno ću Vam opisati najteži izazov koji me je blokirao odmah na početku. Jako je važno prepoznati Božju volju i za nju se treba moliti. Naime, ja sam mislila da najprije treba podići zgradu za LTV. Nakon moga pristanka Glasu u snu, 2006. godine kupila sam zemlju na kojoj sam mislila izgraditi zgradu u kojoj bi bili Etna i LTV. Čak sam našla i znakove za taj moj pothvat. To je zemljište bilo u Ulici svete Klare, koja je zaštitnica katoličke televizije, a okomito na nju je Abramovićeva ulica, što je moje prezime. To su za mene bili toliko jaki znakovi za koje sam se ‘uhvatila’, da više nisam propitkivala je li graditi tu zgradu volja Božja. Tri godine sam tapkala na mjestu s tom zemljom, nikako se pokrenuti. A Bog me zapravo sačuvao. Bila sam dovela i p. Jamesa Manjackala tu i rekla mu: ‘Pater, tu će jednog dana biti katolička televizija’. On je rekao: ‘Ili nešto drugo’. Sjećam se kako sam se ‘naljutila’ na te njegove riječi, mislila sam, ma kako tako može reći. A ‘znakovi’ su tu. Tri je godine trajala borba s papirima da se ishodi lokacijska dozvola za početak gradnje. No, Bog je znao ono što ja nisam. Da će se dogoditi velika recesija u Hrvatskoj 2009. g.

A ja sam sve tako lijepo isplanirala. Građevinska bruto površina zgrade na pet katova s podzemnom garažom iznosila je 3.838,8 m2. Kredit s kamatom od 3,5 posto godišnje. Procjena najma poslovnog prostora bila je između 14 i 16 eura po m2. Ideja je bila uzeti kredit na deset godina; pola prostora dati u najam, a prihod od najma trebao je vraćati anuitete (mjesečnu ratu) kredita. Tako sam ja to zamislila 2006. godine. A lokacijsku dozvolu dobili smo tek u kolovozu 2009. godine. I tada sam lagano počela razumijevati zašto sam se tri godine borila s papirologijom. Gospodin je znao. Bog me sačuvao i spasio od propasti, bankrota. Jer za kredit koji sam mislila uzeti, trebalo je dati svu moju imovinu za hipoteku: poslovnu i privatnu, nekretnine i pokretnine. Da sam tako učinila, kako sam ja to ‘lijepo’ mislila, moj plan bi se totalno urušio jer su se kamate utrostručile, a cijena najma se prepolovila. Više ne bi bilo moguće zatvarati zamišljenu financijsku konstrukciju. To bi na kraju značilo moj bankrot, poslovni i privatni. Da sam bez ikoje materijalne egzistencije, u srcu životne dobi i toliko vrijednoga rada. Ovako sam izgubila ‘jedino’ pola milijuna kuna za izradu projekta.

Ali to mi je dalo veliku pouku – da vrijednost projekta nije u zgradama, nego u ljudima. Ja sam po ljudsku zamislila da to izvanjski lijepo izgleda, osiguram uvjete. Ali nije bitna veličina i sjaj prostora iz kojega će se katolička televizija emitirati. Nego što će ona prenositi i stvarati. Nisam bila svjesna dubinske zahtjevnosti tog projekta, u smislu isporučivanja svake odluke i koraka Gospodinu, da me On vodi i blagoslivlja. Ja sam bila uvjerena da imati zgradu znači imati televiziju. Kriva polazišna postavka. Možda će to jednog dana i biti, ali znam da taj materijalni vid u ovom slučaju nije prioritet niti nosiv. Nego Duh, moja životna ‘navika’ oslonca, predanja u Božju providnost i ljudi s kojima radim. Često smo skloni na prvu skočiti, kao što sam ja napravila s tom zemljom. Za svaku odluku, osobito onu koja je teška, u molitvi, samoći, razgovoru, treba moliti, postiti, osluškivati na što ti Gospodin ukazuje i govori.

– Osnovni smisao kršćanskih medija jest evangelizacija, odnosno naviještanje Božjeg kraljevstva. Sigurno ste primili brojne reakcije vaših gledatelja, ljudi kojima je program Laudato TV-a dotaknuo i promijenio život. Možete li nam izdvojiti one koje su vam posebno značajne?

U ovom odgovoru želim dati prostor i glas ljudima koji su nam pisali, jer njihove će riječi reći neizmjerno više od toga što ja mogu prenijeti. Nisam ni slutila da će LTV tako zadivljujuće na duše i duh ljudi djelovati. Ovdje bez potpisnika imenom, na slavu Boga, koliko je moćan djelovati po onima koji se Njegovom vodstvu predaju. Konstanta svake poruke je: ‘Hvala vam’. „Ma samo kad pomislimo kako je naša Pia Edita, koja ima četiri godine i neurorizična je, prohodala uz Laudato i pjesmu Božje pobjede ‘Jerihonske zidine’, srce mi pleše i suze naviru! Ali, nije to sve! Moj Franjo koji ima sedam godina, naučio je sve o svecima. Prvo što gledaju moja djeca je Katolički kalendar, Blagoslovljen tek. Pia Edita sve više i više govori i pjeva uz Laudato TV, ‘Isuse, u maloj bijeloj hostiji’. Pjeva svaki dan i ‘Izgubljeno, nađeno’. Znate li što nam srce osjeća: radost  i zahvalnost!“ „I konačno smo to dočekali. Mogu posvjedočiti da su se u programu pronašle i osobe koje nisu katolici, ali im se program sviđa jer se temelji na pravim istinskim vrijednostima, a to je biti čovjeku čovjek.“ “Što je u vama, ljudi? Ljubite, govorite, živite dobrotom! Isus stanuje u vama. Drugog odgovora mi nema na svu ovu jednostavnost, postojanost, čudnovatost, dragocjenost. Vi, divni ljudi koje vidim na ekranu. Vi, najbolji likovni umjetnici koji mi svijet bojite u najljepše boje Neba. Hvala vam.” “Laudato je nešto najbolje što se dogodilo Hrvatskoj u ove tri godine. Toliko ste radosti unijeli u naše živote i domove.” „Da nema vaše televizije i divnog programa koji imate, tko zna što bi bilo sa mnom. Nemam nogu. Moja susjeda mi je rekla za vašu televiziju i od tada skoro stalno gledam Laudato TV. Duhovno se obogaćujem i tako u meni prebiva mir i blagoslov.” “Laudato TV svoje gledatelje potiče na dobrotu, molitvu i na činjenje dobra bližnjemu. Doista se osjeti mir, smirenost koja dolazi u domove gledatelja putem TV ekrana.” „Dragi prijatelji, tako ste divni, tako mnogo plodova se rađa preko Vaše televizije. Samo u mojoj obitelji, ljudi su se počeli približavati Bogu! Naročito ističem milost svakodnevne svete mise u Remetama, koju prenosite. Doista, kakav dar s Neba, moći nešto pametno i korisno pogledati na TV-u! Blagoslov svima vama koji radite na Božjoj njivi. Čuvao vas dragi Bog!“ „Dugo vas pratim i volim puno vaših emisija i filmova koje emitirate.“ „Laudato je prozor u nebo.“ „Hvala i slava Gospodinu za Laudato TV. Stvarno ste blagoslov za sve.“ „Ne mogu odoljeti a da vam ne zahvalim za vaš predivni program za sve nas. Mogu vam reći da je moja vjera uvijek živa, ali s vašim programom unijeli ste u moj život još veće samopouzdanje, ljubav i mir u srce.“ Svima veliko Hvala za toliku podršku. Takve poruke su potvrda Božjeg blagoslova i vodstva, Njegovog glavnog urednikovanja, Njegove intervencije u životima ljudi po LTV-u, a da mi to sve ni ne znamo niti smo toga svjesni. To i jest smisao katoličke televizije – približiti čovjeka Bogu. Po nekim medijskim kriterijima o atraktivnosti sadržaja, ne bi se reklo da je način i sadržaj kojeg emitira LTV, svaka katolička televizija, ljudima atraktivan. Ali naše je vjerovati u snagu prenošenja, navještaja Božje riječi, tumačenja i slavlja sakramenta. Katolička televizija ne može se voditi mjerilima i pravilima ovoga svijeta. Ovaj mali, reprezentativni dio brojnih poruka zahvale, podrške i svjedočenja pokazuje kako se u ljudima po gledanju LTV-a događaju promjene i obraćenja.

Ksenija Abramović. direktorica Laudato TV-a

 – Kako doživljavate nagradu Andrija Buvina za izniman doprinos kršćanskoj kulturi?

Bila sam iznenađena i dirnuta. Način na koji mi je to gospodin Miro Radalj priopćio dodatno me ganuo, jer sam zaista osjetila emociju u njegovom glasu. Vidjela sam u njegovom stavu dok mi je to govorio koliko mi je baš žele dati. Gospodin Radalj kao ‘glasnogovornik’ onih koji o toj nagradi odlučuju, uvjerljivo je i srdačno prenio da tu nagradu zaslužujem. Ako itko išta od nas zaslužuje. Bilo mi je lijepo vidjeti i kako je manifestacija Dani kršćanske kulture, odnosno Verbum kao organizator tog dragocjenog događaja, ušao u moje cjelokupno djelovanje, pa su u opisu precizno naveli svaku stavku onoga čime sam se bavila i što sam ostvarila u promicanju kršćanske kulture. To me dodatno dirnulo, da nisu mislili samo na Laudato TV, iako ona trenutno zaokuplja svoju moju pažnju. Ona je vrhunac svega što sam dosad činila. Ali lijepo je vidjeti da su DKK i Verbum uočili koliko je toga i što sve prethodilo LTV-u. U tom smislu, nagradu Andrija Buvina doživljavam kao priznanje cijelom svom dosadašnjem radu, koje bih nazvala evangelizacijskim putem raznih medija, a kultura je per se ogroman medij. Iznenadilo me i koliko me je puno ljudi zvalo i čestitalo na toj nagradi, to zaista nisam očekivala. Ja sam u organizaciji koncerta “Progledaj srcem” i financijama, a svako malo mi netko šalje poruku, e-mail, zove i čestita na toj nagradi. Puno hvala velikodušnom Verbumu i Danima kršćanske kulture za to vrijedno priznanje, zapravo moga cjelokupnog života. Jer to čime se i javno bavim nije moj posao, nego zaista moj život.

 – Nagradu ste doživjeli kao znak podrške, ali i kao poruku zajedništva. Možete li nam to objasniti?

Ako mi nagradu dodjeljuje krug ljudi koji su i sami medijski aktivni i vrhunskih rezultata u promicanju katoličkih vrijednosti u društvu, to je nakladna kuća Verbum kao organizator, a ja sam direktorica LTV-a, kako je doživjeti nego da su me podržali ljudi iz istog područja djelovanja i poslali mi poruku: ‘Uz tebe smo, zajedno smo’. I sami Dani kršćanske kulture su postali medij, prepoznatljiva i uvažena platforma, glasnik i posrednik sadržaja visoke kvalitete. I sada su smatrali dostojnim da se i moje ime nađe na listi renomiranih znanstvenika i javnih djelatnika koji su dosad primili tu nagradu.

 – Trenutno ste angažirani u organizaciji koncerta Progledam srcem 2019. Kako idu pripreme? Kako će te se osjećati kada za mjesec dana uđete u ispunjenu zagrebačku Arenu koja će slaviti Gospodina?

Pripreme idu odlično, preporučujem svima da kupe svoju ulaznicu na vrijeme. Pozivam sve da u subotu, 11. svibnja, s početkom u 20 sati, dođu u zagrebačku Arenu i budu dio jedinstvenog glazbenog duhovnog događaja, susreta u bujici, vatri i lahoru Božje milosti, stihova i nota Njemu u čast. Bit će to veliko strujanje Duha Svetoga koje će izazvati najljepše ‘potrese’ u dušama prisutnih. Svi koji su već bili na prethodna četiri koncerta, znaju što ih čeka. Ali ovogodišnja Arena zaista je kulminacija, kruna svega u čemu smo dosad sudjelovali. Sada ćemo biti u još ugodnijim, lagodnijim organizacijskim uvjetima, a koliko tek brojniji.

Zamislimo kako će to zvučati, koja će to biti snaga i trnci, kada 18 500 glasova, u jedan glas, kao jedno srce, jedna duša, budu pjevali: „Slavu tvog Imena, vikat ću s krovova, jer ja sam Tvoj, ja sam Tvoj! Sve što je u meni, dajem Tvojoj ljubavi, jer ja sam Tvoj!… Gospode, ja tako trebam te… Znam da zove, al’ se bojim, hoću li potonuti. Ti si tajna kojoj idem, u vjeri ja ću hodati. Ime Tvoje zazvat ću i gledat gore iznad svih valova. U tebi mirna ostat ću, Tvoja sam i Ti si moj…“ I još niz niz drugih stihova kojima osvježavamo svoje duše, kojima molimo i zahvaljujemo, našem trojstvenom Bogu. Nastupit će vrhunski izvođači, ujedno su i sami molitelji i svjedoci Božjih djela u svojim životima, aktivni u zajednicama, župama i Crkvi, u evangelizaciji i apostolatu. To su Božja pobjeda, Emanuel, sestre Palić, zbor Mihovil, Alan Hržica, fra Marin Karačić, Hanna i sestre Halužan, Rafael Dropulić Rafo i Ante Cash. Arena je odabir jer je potražnja za kartama za ‘Progledaj srcem’ nadišla kapacitete zadnje dvije godine u Ciboni. Sada imamo izvrsnu lokaciju, a najizvrsnija će biti slika žive Crkve koja će u jedan glas, složno, zdušno, zajedno, pjesmom moliti, hvaliti i slaviti Boga Oca, Sina Isusa Krista i Duha Svetoga, posvetitelja koji će nas darovati svojom i osjetnom prisutnošću, ohrabriti u našim strahovima, podići iz slabosti. Glazbenim sastavom će ravnati Goran Kovačić. Kroz večer će voditi s. Dijana Lončarek, Marin Periš i Josip Kežić. Duhovne poticaje će uputiti vlč. Boris Jozić i fra Jozo Grbeš. Dođite i vidite, slušajte i pjevajte, kako je veličanstven Bog, kako je dobar naš Gospodin! Pozivam sve neka uđu u avanturu s Gospodinom, neka izađu iz svojih sigurnosti i stave Isusa Krista u središte svakog svog sna i svakog svog plana.

Rašeljka Zemunović | Bitno.net