Jedanaest vjernica iz Hrvatske o tome kako žene obogaćuju Crkvu

„Sveto pismo svjedoči o komplementarnosti i uzajamnosti žena i muškaraca te o savezu između njih, koji se nalazi u središtu Božjeg nauma za sve stvoreno. Isus je žene smatrao svojim sugovornicima: govorio im je o Kraljevstvu Božjem; dočekivao ih je s dobrodošlicom kao učenice, kao na primjer Mariju iz Betanije. Te su žene, koje su iskusile Njegovu moć ozdravljanja, oslobađanja i priznanja, putovale s Njim na putu od Galileje do Jeruzalema (Lk 8,1-3). Navještaj uskrsnuća na uskrsno jutro povjerio je jednoj ženi – Mariji Magdaleni”, stoji, između ostaloga, u izvješću objavljenom nakon Sinode o sinodalnosti koja je ove jeseni održana u Rimu.

„Žene čine većinu vjernika u našim klupama, i često su prve misionarke vjere u obitelji. Posvećene žene, kako u kontemplativnom, tako i u apostolskom životu, temeljan su i osebujan dar, znak i svjedočanstvo među nama. Duga povijest žena – misionarki, svetica, teologinja i mističarki – također je snažan izvor hrane i nadahnuća za žene i muškarce današnjega vremena”, piše u istom dokumentu.

U nastavku donosimo razmišljanja jedanaest žena iz Hrvatske koje svaka na svoj način djeluju u Crkvi. Govore nam o načinima na koje se kao vjernice ostvaruju u svojem profesionalnom i privatnom okruženju, ali i kako bogatstvom ženskoga karaktera obogaćuju Crkvu.

1. Anamarija Premuž, odgajateljica u dječjem vrtiću

Anamarija na svojem radnom mjestu

“Kao odgajateljica u Dječjem vrtiću sv. Anđele Merici djelujem od 1996. godine. Najstresnije razdoblje u vrtiću svakako je prilagodba djece. Najvažnije mi je da se svako dijete u vrtiću što prije osjeti sigurnim. Stoga se trudim stvoriti odnos povjerenja, prvenstveno kako bi se dijete u vrtiću osjećalo sigurnim, a onda i njegovi roditelji kada vide da je dijete zadovoljno. Svako dijete prolazi krizu odvajanja. U tim trenucima pomaže mi moj ženski pristup. Nastojim se prema djetetu odnositi toplo i blisko, želim mu se nenametljivo i postupno približiti, kako bi dijete poželjelo ostati u vrtiću. Znam da sam u tome uspjela kada primijetim da me je dijete prihvatilo, da se može osloniti na mene, kada traži moju blizinu, kada mi dođe u zagrljaj, kada je spontano bez zadrške, kada mi pričaju nešto što je njima važno, kada mi prilaze s teškim pitanjima, ali i kada u njima primijetim radost jer sam ih čula. U vrtiću se ostvarujem i kao žena, i kao majka, i kao vjernica. Smatram da žene Crkvu ponajviše obogaćuju odlikama majčinskog karaktera: brigom za druge i potrebom za međusobnim povezivanjem”.

2. Tihana Semijalac, urednica i voditeljica na HKR-u

Tihana Semijalac radi na HKR-u/ Foto: Josip Ninković

“Djelatnica sam u crkvenim medijima, točnije dvadeset godina radim kao voditeljica i urednica u programu Hrvatskog katoličkog radija. Držim da kao žena u svom profesionalnom okruženju mogu pridonijeti onim što je svojstveno upravo ženama, a to su nježnost, krhkost, intuitivnost, tankoćutnost, mirnoća i otvorenost duha za dublje spoznaje Božjega u nama.

Upravo te specifičnosti možemo prepoznati u mnogim ženama koje su obilježile povijest Crkve; od Djevice Marije do mnogih svetica poput sv. Katarine Sijenske, sv. Faustine, sv. Majke Terezije, sv. Terezije Avilske i brojnih drugih Bogu posvećenih žena. Iako je Krist muškarcima povjerio službu ministerijalnog svećeništva i dodijelio im ulogu pastira, možemo uočiti da je žena, Božjim odabirom Marije za Bogorodicu, uzdignuta na najviše mjesto među svim ljudima u Crkvi, jer se Gospodin nijednom muškarcu nije toliko približio da bi od njegove nutrine učinio svetohranište, nijednom muškarcu nije iskazao tu blizinu kao Mariji kad se odlučio nastaniti u njoj načinivši svetu posudu od njezina krhkog tijela. Marija je u svojoj nježnosti i krhkosti pobijedila svu snagu i silu ovoga svijeta. Vjerujem da je upravo krhkost, svojstvena ženama, ‘dizalo’ koje brzo uzdiže prema Bogu, ‘jer kad sam slab, onda sam jak’ (2 Kor 12, 10), dakle, kad umijemo prepustiti Gospodinu mjesto prvenstva u svom životu, odričući se vlastitog umovanja i dokazivanja snage, On u nama čini velika djela i obilato nas nagrađuje. To je ono čime žena na poseban način obogaćuje Crkvu i te se svoje specifične ‘snage u Gospodinu’ ne bi smjela odreći, trudeći se dokazati neku svoju ljudsku snagu, umovanje ili vrijednost. Osim toga i snažna intuitivnost omogućuje ženi da lakše odgovori na Božji poziv u životu kakav god on bio, da osluškuje na što je Bog poziva i da mu se odazove u gorljivosti srca. No možda više od svih drugih specifičnosti, žena obogaćuje Crkvu svojom nježnošću, jer je Crkvi, kao i cijelom svijetu, potrebna nježnost da bismo prepoznali ‘nježnost Božju’, kako često ističe papa Franjo, da bi se Božje kraljevstvo nastanilo među nama”.

3. Marija Bilandžić, voditeljica zbora u Župi Majke Božje Lurdske

Marija vodi dva zbora u zagrebačkoj župi Majke Božje Lurdske

“Budući da sam po zanimanju glazbenica, u Župi Majke Božje Lurdske u Zagrebu djelujem kao zborovođa naših dvaju zborova, župnog mješovitog zbora i zbora ‘Civitas’, koji je trenutno u svojim začecima. Jednom tjedno sastajemo se na probama na kojima učimo i uvježbavamo repertoar koji izvodimo na misama – od pučkih pa sve do umjetničkih popijevaka i misa. Svojim pjevanjem nastojimo kroz glazbu služiti Bogu, te potaknuti puk na što veću uključenost u liturgiju.

Koliko je meni poznato, u prvim stoljećima kršćanstva žene su bile među najpredanijim obraćenicima i braniteljima vjere. Smatram da žena u zajednici ima značajnu funkciju jer osim uloga kojima pridonosi misnom slavlju, može uprisutniti mir i milost, te pri susretu s drugim čovjekom pružiti pomoć i podršku”.

4. S. Maja Ivković, teologinja

sestra Maja

“Zbog postdiplomskog studija biblijske teologije već duži niz godina boravim u Rimu. Budući da se zbog takve specifične situacije nisam mogla uključiti u određenu župnu zajednicu niti preuzeti određeni apostolat, prije nekoliko godina javila mi se ideja o stvaranju online zajednica u kojima bi se vjernicima moglo prenositi stečeno znanje iz Svetog pisma. Tako su u sklopu udruge Pod smokvom nastale dvije zajednice (Online Lectio divina i Biblijska karavana), koje okupljaju uglavnom odrasle vjernike iz Hrvatske i inozemstva (Bosna i Hercegovina, Austrija, Njemačka) oko Božje riječi. Osim mene, animatorica ovih zajednica još je jedna biblijska teologinja, a cilj nam je stvoriti zajednice u kojima nema razlike među vjernicima niti podjela na laike i klerike. Božja je riječ svima nama upućena na isti način i svi ju zajedno osluškujemo. Za svaki se susret pripremamo te nastojimo stečenim znanjem odgovoriti na pitanja koja se pojave tijekom susreta ili uputiti na literaturu koja im u tome može pomoći. Svojim adresatima pristupamo ozbiljno vrednujući njihova pitanja i iskustva, ali i same ulažemo vrijeme i znanje u kvalitetnu pripremu, jer smatramo da je ključ kvalitete susreta u kvalitetnoj pripremi, a potom i u aktivnom slušanju sudionika. Možda su upravo sposobnost osluškivanja drugih, ali i stručnost u pristupu, neopterećenost autoritetima i strukturama, kreativnost, odgovornost, blizina i razumijevanje u poteškoćama te suosjećanje s ljudima specifičnosti kojima sve žene mogu obogatiti Crkvu, a te karakteristike mogu poslužiti i teologinjama kao neki početni kapital kako bi stekle povjerenje vjernika i u svojem profesionalnom angažmanu u Crkvi.

Nažalost, kod nas još uvijek vlada nepovjerenje prema ženama i vrlo je raširena pojava da nepripremljena propovijed jednog nezainteresiranog svećenika vrijedi više nego mudra riječ neke stručne žene samo zato što je žena. Mnoge žene djelatnice crkvenih institucija imaju manje mogućnosti za napredak i razvoj unutar istih institucija, jer su te institucije prečesto vrlo statične i ‘pravila igre’ najčešće određuju nadređeni, a to su uglavnom svećenici. Pogledamo li sastave djelatnika (nad)biskupijskih ureda, komisija i ureda HBK-a i drugih crkvenih organizacija, uvidjet ćemo da su mnoge žene često u podređenom položaju, tj. da najčešće obavljaju neke stereotipne poslove poput tajnice u uredima ili koordinatorice projekata. Rijetko su voditeljice ureda, komisija, organizacija… U tome pogledu još uvijek je malo prostora dano za realiziranje ‘ženskog genija’. Naravno da se i u ovim područjima mnoge već ostvaruju ili mogu ostvariti, ali još smo daleko od jedne inkluzivne Crkve, kako u angažmanu redovnica tako i u angažmanu laikinja. Pogledamo li naše župne strukture, većinom su upravo žene adresati. I zato nas ovakav pristup i čudi, jer se može činiti da su žene dobre samo kad slušaju ili izvršavaju naredbe drugih. Unatoč opisanoj situaciji, sve navedeno ne predstavlja zapreku mnogim već angažiranim ženama koje same traže nove načine djelovanja i prisutnosti kao i veće autonomnosti u područjima u kojima su kompetentne”.

5. Matea Vidulić, asistentica na Odjelu za komunikologiju, HKS

Foto: Bernarda Buden

“Iako možda zvuči kao klišej, Crkvu doživljavam kao obitelj. Nije idealna, ali je moja. U njoj sam odrastala, sazrijevala, razvijala svoje talente, naučila voljeti i praštati. I dalje učim. Rado čitam Pismo pape Ivana Pavla II. ženama i tekst p. Luka Rađe o različitostima između muškaraca i žena zbog kojih se nadopunjuju. Pisani su u istom duhu i progovaraju o otajstvu žene, ženskoj intuitivnosti, jedinstvenosti, toplini, brizi, nježnosti i snazi. Često meditiram o Marijinim rukama, a u ovo vrijeme došašća razmišljam kako je u svojim rukama držala radost svog života i smisao cijelog čovječanstva. Ruke pune Božića, to za mene znači biti žena”.

6. Josipa Nemet, majka petero djece

Josipa Nemet sa svojom djecom

“Razmišljam o divnim vjernim ženama koje poznajem i njihovom bogatom angažmanu u životu Crkve. Nakon nekoliko minuta napetog razmišljanja o tome što me čini posebnom u svom poslanju u Crkvi, samu sebe nasmijem jer naglas zaključujem kako ni po čemu nisam posebna. Međutim, nešto mora biti uzrok moje radosne ispunjenosti u vjeri, moga osjećaja dječje sigurnosti da sam ondje gdje me moj Otac želi. Zapravo se ne mogu pohvaliti ničim osim ljubavlju svoga Gospodina Isusa Krista, koji mi je otvorio oči srca za ‘mali put’. Na tom putu ludo ljubim Njega i Njegovu Svetu Volju, umirući za svoje bližnje, ponajviše ‘samo’ kao supruga i mama četiriju djevojčica i jednog dječaka. Taj ‘mali put’ malen je u očima svijeta, ali moj Ljubljeni znao je da se moram smanjiti u očima svijeta kako bih konačno dječjim srcem pogledala Onoga koji me nježno ljubi i strpljivo čeka od vječnosti.

Ja sam majka koja je nakon doktorata znanosti ostala kod kuće i postala dadilja, peračica, kuharica, medicinska sestra, instruktorica, trenerica, čistačica, frizerka, stilistica, vrtlarica, vozačica, psihoterapeutkinja, maserka. U očima svijeta možda predstavljam ‘baš veliku štetu’. Na to se smiješim kao i svaka druga majka koja je prošla ovaj put. Svjesna sam da svijet ne vidi kako su svi Njegovi darovi u tom domu. Narasli su i umnožili se u toj maloj crkvi upravo zato što ostaju na sigurnom, skriveni od svijeta i lažnih ideala. Ja sam ‘samo’ radosni član Svete Katoličke Crkve, plovim na toj Noinoj Arki bezbrižno poput djeteta jer znam da čuva svu istinu koju joj je moj Gospodin predao na čuvanje. Bez trunke straha i sumnje, osluškujem kako me poput dobre majke vodi k spasenju. Cvjetam u statusu Isusove ljubljene zaručnice i radosna sam poput djeteta jer znam da ništa ne mogu učiniti da me On voli i trunčicu manje. Predivno je znati sa sigurnošću da te Spasitelj svijeta bezuvjetno ljubi, uvijek ti se raduje, želi da uvijek budeš s Njim, smiješi ti se, daruje, oprašta i zaboravlja pogreške i padove”.

7. Ljubica Pranjić, autorica kreativnog sadržaja u Molitvenoj zajednici Eho

Foto: Eho zajednica

8. Tajana Šoštarić, njegovateljica u Domu za starije i nemoćne osobe „Kuća svetog Franje“

Tajana se brine o starijima i nemoćnima

“Kao njegovateljica u Kući svetog Franje djelujem već devet godina. Našim korisnicima prvenstveno pružam fizičku pomoć, hraneći ih, njegujući, presvlačeći, okrećući u krevetu… U svakom trenutku moram biti sposobna, pogotovo s osobama koje više ne mogu govoriti, prepoznati njihove potrebe, ‘pročitati’ njihova raspoloženja, udovoljiti im te pokazati mnogo ljubavi i strpljenja. Trudim se imati razumijevanja za one koji se suočavaju s intenzivnom boli ili su dugotrajno vezani uz krevet. Kao vjernica, znam da sve to ne bih mogla učiniti sama, nego isključivo u Onome koji mi daje snagu.

Muškarci su možda fizički snažniji od nas žena. Međutim, Gospodin je nas žene obdario suosjećajnošću i majčinskim instinktom, okom za detalje, a to su vrline koje su nam u ovom pozivu i više nego potrebne.

Ispričat ću vam jednu situaciju koju nikada neću zaboraviti. U domu je boravio stariji svećenik koji je bio na samrti. Kada sam osjetila da se bliži taj trenutak, prišla sam njegovu krevetu kako bih se oprostila od njega. Pokušavao mi je nešto reći. Pomislila sam da je možda žedan. Međutim, kada sam mu se približila, čula sam kako tiho ponavlja: ‘Hvala vam! Hvala vam!'”

9. Marina Barić, vjeroučiteljica 

Marina je svoj poziv pronašla u navještaju Radosne vijesti djeci

“U svojem profesionalnom okruženju ostvarujem se kao vjeroučiteljica. Ljepota ovoga zvanja jest u tome što najmlađim naraštajima imam mogućnost prenositi Radosnu vijest o Božjoj ljubavi. Radim u osnovnoj školi te mogu reći da su planom i programom predviđene divne teme općeljudskog i vjerskog karaktera. Na nastavi dolazi do izražaja kreativnost učenika tako da jedni druge obogaćujemo svojim interpretacijama biblijskih tekstova i ostalih sadržaja.

Život Crkve bio bi nezamisliv bez žene. Kao što jedna izreka kaže da ‘žena od kuće stvara dom’, tako i Crkva kao zajednica vjernika uz svoje muške i ženske članove postaje prava slika obitelji. Svojom ljubavlju, toplinom, strpljivošću, organizacijskim sposobnostima, brizi o najmlađima, potrebitima, uređenjem i održavanjem prostora čini Crkvu ljepšim mjestom. Na mnogim sam propovijedima čula kako su žene glavne prenositeljice i čuvarice vjere. U obitelji, koja je kućna crkva, majka potiče djecu na molitvu i zajedništvo. Ta će majka poticati svoju obitelj na odlazak na svetu misu pripremu djece na sakramente, uključiti se u život župne zajednice. To i sama činim kao majka troje djece.

Kao vjeroučiteljica, sudjelujem u organiziranju župnih kateheza za sakramente svete pričesti i svete potvrde. U suradnji s mnogim drugim župljankama koje se ostvaruju kao voditeljice molitvenih zajednica, animatorice, čitačice, voditeljice zbora, trudimo se činiti našu zajednicu ugodnim i toplim mjestom za sve one koji su njezin dio”.

10. Milica Kadoić, kuharica u samostanu 

Milica je zaposlena u kuhinji franjevačkog samostana Gospe Lurdske u Zagrebu

“U kuhinji franjevačkog samostana Gospe Lurdske u Zagrebu počela sam raditi 2019. godine. Svakodnevno pripremam obroke za 15-ak redovnika i njihovih gostiju. Njihovi obroci su skromni i fratri su nam na svemu zahvalni. Trudim se poslu u kuhinji pristupati s ljubavlju. U kuhinju mi ponekad svrate stariji fratri ili mladi bogoslovi kako bi me pozdravili ili mi se zahvalili za ono što radim. Ja se tada pokušavam ponašati kao majka jer ih želim podsjetiti na njihov dom, na ona vremena kada su kao dječaci prilazili toplim štednjacima kako bi od svojih majki saznali što spremaju za ručak…”

11. Anja Mihanović, voditeljica zajednice “Košute” i kolumnistica Bitno.net-a

Anja Mihanović i članice zajednice “Košute”

“Četvrtkom se okupljam s mnogim majkama u zajednici žena bračnog staleža ‘Košute’. Sve smo svjesnije koliki smo veliki dar Crkvi. Dok u zajedničkoj molitvi susrećemo Krista, nakon susreta ga nosimo svome suprugu, djeci, cijeloj svojoj okolini, ulici, župi, Crkvi i svijetu.

Svaka žena izlazi iz svoje obitelji, iz potreba svoje djece i kućanstva, dolazi sa svih strana grada, a Krist nam po susretima daje nove alate, nova oružja, nove poglede s kojima smo kadre boriti se u ovome svijetu i mi vidimo koliko se to isplati. To je jedna velika sila u našoj Crkvi, jedan novi pastoral žena koji oživljuje. U povijesti je Duh Sveti uvijek puhao ondje gdje je postojao neki manjak, neka velika potreba ili kriza, podižući neki red ili pokret kome je bila potrebna određena karizma.

U današnjem trenutku povijesti spasenja prepoznajemo da je obitelj u velikoj krizi, a posebno su na ‘meti’ majke i očevi. Žene i majke bore se s teškoćama postporođajne depresije i s osjećajem besmisla koji želi prožeti pogled na boravak u vlastitom domu. Sitne svakodnevne i skoro nevidljive poslove, kao i podizanje djece, želi se predstaviti kao teret i u sve to unijeti nezadovoljstvo, gorčinu i frustraciju.

Mnoge žene u zajednici mogu posvjedočiti kako im se brak spasio, kako su ponovno zadobile izgubljenu radost, kako im je Bog iscijelio i ozdravio mnoge krive slike i postavke, kako su oprostile, kako su se otvorile životu, kako su primile iscjeljenje od mnogih rana još iz djetinjstva koje su ih kočile u ulozi supruge i majke.

Svijet nam nameće svoje slike i načine razmišljanja na što lako nasjedamo. Zato Duh Sveti podiže nove zajednice i ponekad je na poseban i jači način prisutan kad je više duša na okupu.

I ja sam dobila dar da znam da sam nezamjenjiva svojoj djeci, da jedino ja mogu u svojoj obitelji podizati nove proroke i svece, da su brak, stol i postelja oltari jednako vrijedni kao i onaj crkveni, samo na drugačiji način. Kroz služenje svojoj obitelji i ženama u zajednici, imam samo dobitak.

Završila sam fakultet i sve moje znanje, vještine i talente uvelike iskorištavam u podizanju doma te služenju u vođenju zajednice. Ne osjećam da nazadujem u  bilo kojem smislu, naprotiv, ovakva me služba tjera da vrlo aktivno istražujem, čitam i budem među ljudima. Za ovako nešto nitko nam ne treba dati poseban dekret, dobili smo to po krštenju, po ženidbi.

Uglavljeni smo u Crkvu, ona je naša Majka. Želim se dati i umirati za svoju Crkvu i za svoj poziv i sve više vidim da me moja Crkva treba. Kroz svoj dom i majke s kojima sam okružena, mogu joj donositi novo lice Krista. Ako jedna majka bude zdrava u duhu, zdrava će biti i cijela obitelj. A ako jedna obitelj bude zdrava, Crkva je ‘slanija’ i snažnija. Ne želim propustiti svoj dio ove odgovornosti ni za što na svijetu i to nema cijenu.

Žena je toliki dar Crkvi; svako njezino ‘da’, svaki njezin tjelesni porod, kao i kad nešto duhovno stvara, bogatstvo je za Crkvu. Iza svakoga ‘da’ žene u služenju Crkvi, stoji tolika sila i to se iznova događa na mističan način, kao i kada je jedna žena jednom rekla ‘da’ i postala Majkom cijele Crkve. Žena jest i uvijek je bila i bit će bogatstvo i dar za cijelu Crkvu”.

Iz Pisma Ivana Pavla II. ženama:

Hvala tebi, ženo-majko, koja primaš u svoje krilo ljudsko biće u radosti i muci jedinstvenoga iskustva po kojoj postaješ Božjim osmijehom djetetu što dolazi na svijet, koje te čini voditeljicom njegovih prvih koraka, potporom njegova rasta, utočištem u tijeku životnoga puta.

Hvala tebi, ženo-suprugo, koja neopozivo sjedinjuješ svoju sudbinu sa sudbinom svoga muža u odnos uzajamnog darivanja, u službi zajedništva i života.

Hvala tebi, ženo-kćeri i ženo-sestro, koja u obiteljskom gnijezdu a zatim u sklopu društvenoga života unosiš bogatstva svoje osjećajnosti, svoje pronicavosti, svoje plemenitosti i ustrajnosti.

Hvala tebi, ženo-radnice, koja si zauzeta na svim područjima društvenoga, gospodarstvenog, uljudbenog, umjetničkog i političkog života, za nenadoknadivi doprinos stvaranju uljudbe sposobne povezivati razum i osjećaje, za poimanje života uvijek otvorenoga “misteriju”, izgradnji sve čovječnijih gospodarstvenih i političkih ustrojstava.

Hvala tebi, ženo-zavjetima posvećena, koja se po uzoru najveće među ženama, Majke Kristove, Majke Utjelovljene Riječi, poučljivo i vjerno otvarač Božjoj ljubavi, pomažući Crkvi i svemu čovječanstvu da Bogu pruža svadbeni odgovor koji čudesno izražava ono zajedništvo koje on želi uspostaviti sa svojim stvorenjem.

Hvala tebi, ženo, već što si žena! Shvaćanjem koje je vlastito tvojoj ženstvenosti ti obogaćuješ razumijevanje svijeta i pridonosiš cijeloj istini ljudskih odnosa.